U riječkom Novom listu od 2. siječnja 1998. g. pod naslovom – «Može
li Rimokatolička crkva učiniti bitan iskorak u društvu» - objavljen
je ovaj moj tekst:
Mislim da je agitacija Vašeg kolumniste Drage Pilsela za Stepinca
«mučenika» (N.L. 30.11.1997.) nepotrebna. Rimokatolička crkva ima pravo
proglasiti svojim počasnim članovima (blaženima, svecima i dr.) koga god
želi, ne pitajući nikoga, niti se itko izvan te vjerske zajednice ima
pravo miješati u to. No, kad se time politizira i preinačuju činjenice,
dakle, vodi politika, onda je to stvar sviju nas i samo u tom okviru
ovdje želim reagirati. Upozorit ću stoga Vaše čitatelje na slijedeće:
Gruba je izmišljotina da je Stepinac «mučenik» - da ga je «mučio
jugoslavenski Titov komunistički režim» U «Obzoru» (21.11.1997.), idu i
dalje, pa izmišljaju – da je «umro nakon prisilnog rada u trajanju od
1.864 dana», zatim se špekulira – da je «trovan čajem od oleandra», zbog
čega mu je priznat «status mučenika» iako «uzrok smrti još treba
utvrditi!»
Sve se to moglo bez «rekla-kazala» ozbiljnom i stručnom istragom
utvrditi, ali to nije odgovaralo ni Kaptolu ni Tuđmanu! Odmah su krenuli
mimo prava, s politikom – umjesto da Vrhovni sud RH u ponovljenom
postupku utvrdi činjenice i donese zakonitu odluku, oni su u Saboru
14.2.1992. donijeli «Deklaraciju» kojom osuđuju ne samo proces i osudu
Stepinca, nego i sve osude nakon 1945. uključujući i one nespornim
ratnim zločincima, kao što su komandanti jasenovačkog logora i dr. Na to
sam pravodobno upozorio režisera ove predstave Vladimira Šeksa, kad mi
je tražio mišljenje o Hebrangu (u vezi kojeg su također donijeli sličnu
odluku). Rekao sam mu: Stepinac nije ratni zločinac, ali u moralnom
smislu nije čist! To ću u nastavku i argumentirati.
Bez prisilnog rada
Nadbiskup
Alojzije Stepinac (1898-1960.) osuđen je po Vrhovnom sudu NRH
11.10.1946. na 16 godina lišenja slobode s prisilnim radom… Ni jedne
sekunde nije bio na prisilnom radu, imao je posebne privilegije u
Lepoglavi – svoju ćeliju, mjesto za molitve, posebnu pripremu hrane,
izuzetan zdravstveni tretman i dr. Krajem 1951. pušten je na uvjetni
otpust i interniran u rodni Krašić. Tu je primao brojne posjetitelje iz
crkvenih i necrkvenih redova, te brojne novinare, kako utvrđuje i njegov
obožavatelj dr. Lav Znidarčić na predavanju 1994. godine na Zagrebačkom
sveučilištu. (Primjerak mi je Znidarčić osobno dao – imamo svojevrsne
prijateljske odnose iako na Stepinca gledamo različito).
O brojnim pogodnostima u Lepoglavi svjedočio je javno i Josip Manolić,
koji je tada bio šef službe MUP-a koja se brinula o izdržavanju kazni;
on ga je na kraju i otpratio u Krašić. Interesantno je da je Znidarčić
na navedenom predavanju ustvrdio da su liječnici koji su ga liječili
našli da je «njegova bolest uzrokovana prvenstveno duševno-živčanim
uzbuđenjima i udarima zbog teških i nemilih događaja…(koji) su bili
uzrokom neprestanih stresova i duševne patnje». Dakle, sve samo ne
mučenje! Još nešto: Stepinac je imao uvijek pri ruci pasoš i mogao je
otići u Vatikan kad god je htio! To u «kazamatu» još nitko nikad nije
doživio! Točno je da je proces bio u stilu «Kadija te tuži, kadija te
sudi», no zašto uzor tome tražiti u «staljinizmu», kad znamo da su svi
to učili od rimokatoličke «svete inkvizicije»!
Ne može dobiti židovsko priznanje
Priča o golemoj hrabrosti i ugroženosti (riziku) Stepinca za vrijeme
NDH također ne stoji. On je bio i te kako svjestan koliko je potreban
ustaškoj vlasti, da ga ona čuva, naravno, radi svojih užih interesa.
Dokaz tome vidjet ćemo u njegova najpotpunijeg branitelja Alekse
Benigara. (Ovaj fratar, Slovenac, izdao je u Rimu 1974. knjigu
«Stepinac», drugo izdanje izašlo je u Zagrebu 1993. kojim se ovdje i
služim). Tu on ističe Stepinčev otpor vlastima kad su, nakon
kapitulacije Italije u rujnu 1943. pokušali uhapsiti Marconea, s
prijetnjom: «Dok sam ja ovdje, dotle
Marcone ostaje kod mene. Vi ga možete silom odvesti, ali samo preko
mene, ali ja ću onda narediti da sva zvona zvone na uzbunu, jer se ne
radi o Talijanu, nego o izaslaniku Svete Stolice!»… «Jedva je nadbiskup
završio svoj prosvjed, a već su u nadbiskupski dvor dohrlili
predstavnici vlasti da se ispričaju zbog takva postupka». (347.)
Odmah mi je sinulo: eto, za jednog čovjeka, ma tko on bio, uzbunio bi
čitav narod na otpor, no, par mjeseci prije toga, kad je 1.700 Židova
otpremano iz Zagreba u plinske komore u Auschwitz – nije se ni oglasio!
Ipak je istina, to se mora priznati, da je Stepinac intervenirao za
jedan broj naših Židova, potkraj rata i za jednu grupu staraca, no, uz
sav svoj veliki lobby ne može dobiti židovsko priznanje «Pravednik među
narodima», jer ne ispunjava bitnu točku njihova kriterija – da se tom
prilikom izlagao životnoj opasnosti. Notorno je da nije! «Mali» pak,
župnik iz Ščitarjeva (Velika Gorica) Dragutin Jesih dobio je to
priznanje – ustaše su ga zbog pomaganja Židova ubili. Vlastita ga crkva
ni ne spominje!
Titov antifašistički pokret, s Hrvatskom kao glavnom snagom,
neusporedivo je više učinio za spas Židova nego Stepinac i njegova
crkva. On pak ne može dobiti «Pravednika» jer nije fizička osoba. Ipak,
podsjetit ću na priznanje izraelskog predsjednika Jichaka Navona, nakon
što je Tito prekinuo odnose s Izraelom: «Bez obzira na sadašnje
međudržavne odnose, židovski narod ostaje zauvijek zahvalan
jugoslavenskim partizanima, što je oko 5.000 naših sunarodnjaka došlo u
mogućnost da se čestito bori protiv najvećeg zla koje nas je ikada
snašlo». Jedinstven je pak slučaj u Europi da je na hrvatskom otoku Rabu
1943. stvoren od dotadašnjih logoraša Rapski partizanski židovski
bataljun (ukupno 1339 boraca), koji je također pridonio zajedničkoj
pobjedi. (ŽOZ, Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Zagreb,
1996.,154.)
Dosljedno provodio politiku pape Pija
XII.
Stepinac je dosljedno provodio politiku pape Pija XII. , koji je
svojom politikom – «između katolika i komunista ne smije biti nikakve
suradnje» (bez sličnog
otklona
od fašista) faktično pomagao fašistima. Dovoljno je pogledati samo
Stepinčevu «Hrvatsku stražu» - tu se otvoreno klicalo fašističkim
pobjedama u Španjolskoj, napadala demokracija i liberalizam, komunisti,
pučka fronta, masoni (židovski »izum») i dr.
Stepinac je osobno napadao «liberalni tisak»: «…sve je to masa gutala. A
čega je sve bilo u tim novinama? Provale, preljubi, ubojstva». (To
dabome nije istina!) U Kaptolskom spisu kojeg navodi Benigar, naglašeno
je da je «dobro,» što je NDH zabranila taj tisak (Jutarnji list, Obzor,
Večer, Novosti) i «što su umjesto njih pokrenutu novi listovi»
(420,337). «Dobro» je, dakle, što je pokrenuta ustaška i njemačka
štampa!
Antikomunizam je bila fašistička politika. Srećom po čovječanstvo (i
nas), što su se V. Britanija i SAD udružile s «komunističkim» Sovjetskim
Savezom, da bi tek tada, uz pomoć «komunističke» Kine bio uništen «Novi
poredak» i perspektiva totalnog mraka za sve! Svjesno sužavanje našeg
širokog antifašističkog pokreta na samo komunističku komponentu, također
je bilo pomaganje fašizmu. Što bi Stepinac kazao za današnjeg Papu i
njegovo priznanje – «Zagovarači kapitalizma zatvaraju oči pred dobrim
stvarima koje je ostvario komunizam: borba protiv nezaposlenosti, briga
za siromašne…» (N.L. 3.11.1993.). Lenjin nije pogriješio kad je prvim
komunistom naznačio Isusa Krista! No, Stepincu nije odgovaralo ni
priznanje kanonika Ritiga na ZAVNOH-u 1943. dano komunistima što je pod
njihovim vodstvom zaustavljeno bratoubilačko klanje i ostvarena sloga
Hrvata i Srba (ZAVNOH I/1943,426).
Tu nam hrvatski fašisti (ustaše) prigovaraju da je Ritig
«Jugoslavenčina», no, to je još više bio Stepinac, pa bio je solunski
dobrovoljac 1918., u uniformi srpskog potporučnika bio je u okupacijskom
korpusu na Kosovu, demobiliziran je 1919., ali je već iduće godine bio
unaprijeđen u čin poručnika. (Benigar, 50) Stepinac je sudjelovao i na
pogrebnim svečanostima u Beogradu u vezi s pokopom kralja Aleksandra, a
potpisao je te 1934. godine i Zagrebački memorandum radi očuvanja
jugoslavenske države, ali s federalnim uređenjem (Benigar, 182). I Ritig
je bio na tom kursu, dakle – egal! Razlika je samo u tome što je Ritig
sudjelovao u ostvarivanju ove federacije i stvaranju Federalne Države
Hrvatske, dok se Stepinac okrenuo protiv!
Spašavanje fašističkog režima pod
firmom države
Stepinac je još prije okupacije znao da će ustaški režim biti
teroristički i genocidan, - posebno prema Srbima, Židovima i Romima. I
sam je primijetio da ustaška prisega nije u skladu s kršćanskim
shvaćanjima, jer uz raspelo i svijeće ne idu samokres i nož. Ipak,
naglasit će: «U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj državna je uprava učinila
mnogo dobra. Ona je usmjerila težište svog djelovanja na unutrašnje
uređenje države u duhu Načela ustaškog pokreta, koja nisu u sebi
sadržavala ništa što bi se protivilo vjerskoj i ćudorednoj nauci…»
(Benigar,337,338.). O rasnim «zakonima», prisilnom pokatoličavanju
pravoslavnih Srba, nije bilo nikakve javne i adekvatne osude na početku
zločina; uostalom, odlučujuću riječ imaju ovdje samo žrtve! Blaga
promjena kod Pape i Stepinca dolazi tek 1943. kad se vidjelo da će
fašistički blok biti poražen, kad je Stepincu ubijen i rođeni brat kao
partizanski suradnik, kad se ustaška zlodjela, uključujući i Jasenovac,
nisu mogla više prikrivati.
I umjesto da barem tada pomogne organizaciju otpora, slično
demokrščanskim partizanima u Italiji, Stepinac se je s brojnim
svećenicima i fratrima orijentirao na spašavanje fašističkog režima pod
firmom «države»: na Kaptolu je stvorena takva klima da su mirno mogli
skrivati arhiv, zlato i dr. Bili su toliko sigurni da je tamo mogao
ilegalno dolaziti čak i Erih Lisak, zadnji šef ustaške policije
odgovoran za brojna vješanja Zagrepčana do pred sam kraj rata. Na toj
logici Stepinac brani, bez uvida u činjenice, i sve svećenike kao
apriori «nevine»; primjerice, ustaškog špijuna Antuna Žilavca, kapelana
iz Otočca, koji je tamo doveo u rujnu 1943. ustaški «trup», koji je
uspio pobiti 25 partizana, uglavnom ranjenika.
O zbrinjavanju djece
Simptomatično je i ovakvo krivotvorenje činjenica: «Najljepši je čin
nadbiskupove ljubavi spašavanje nevine djece, koja su ostala bez kuća i
roditelja prigodom ratnih zahvata na Kozari 1942… Prethodno su ta djeca
bila privremeno smještena u jasenovačkom i sisačkom logoru i okolici.
Nakon dugotrajnih pregovora sva su ta djeca nadbiskupovim posredovanjem
bila povjerena Caritasu Zagrebačke
nadbiskupije te su postupno prevezena u Zagreb, upućena u dječje
domove…(ili) obiteljima, koje su ih dobrovoljno
primile».(Benigar,368-9).
Istina je bitno drugačija: u okviru ustaškog genocida ljeti
1942. pohvatani su brojni seljaci na Kozari, kuće su spaljene, žene i
muževi otpremljeni u posebne logore, dok su im djeca bila oduzeta radi
brzog uništenja glađu i bolestima u logorima. Akciju spašavanja djece
organizirao je prof. Ivo Marinković, član CK KPH, (kasnije će ga ustaše
ubiti) i to preko brojnih antifašističkih aktiva – u Crvenom križu na
čelu s književnicom Janom Koch, u Ministarstvu skrbi na čelu s prof.
Kamilom Broesslerom, tu je osobito hrabro nastupila Austrijanka Dijana
Budisavljević (žena poznatog kirurga, Srbina), iz domobranstva je (i
danas živi) dr. Eugen Pusić i brojni drugi. Oni su pokrenuli silnu
općenarodnu akciju spašavanja djece. Stepinac se sa svojim Caritasom
priključio tek naknadno i nimalo oduševljeno! Književnica Slava
Ogrizović (snaha autora «Hasanaginice» Milana Ogrizovića) o tome
svjedoči: «Crveni križ (naši aktivisti!)… zamolio je i nadbiskupa
Alojzija Stepinca da usput neki od svojih nenastanjenih dvoraca u
okolici Zagreba, ili neki od majura…No, Stepinac je uporno odbijao. Tek
u studenome, kad je došao posljednji transport djece, morao je i on
popustiti – dao je na raspolaganje staklenik uz nadbiskupiju.
Užas u «bolnici»
Kad je Staša Jelić tamo dovela djecu, užasnula se: staklenik
je bio zapušten, stakla porazbijana, sve je bilo prazno, na podu goli
beton. A vrijeme je bilo maglovito, kišno, hladno… ( O toj
antifašističkoj epopeji vidi svjedočenje Jane Koch i Slave Ogrizović u
«Zborniku sjećanja – Zagreb 1941-1945», 3/275. i 304.; jednako i
svjedočenje liječnika dr. Nikole Nikolića: «Kozaračka djeca», Zagreb,
1979).
Još ova slika: pod pritiskom javnosti Pavelić i Luburić
morali su popustiti, komisija Crvenog križa, vođena antifašistima,
pronašla je u Staroj Gradiški uz pomoć logoraša-liječnika dr. Kleina
konspirativnu bolnicu» djece: «Kad su otvorili vrata, u prvi čas nisu
ništa vidjeli. Prozori su bili zamračeni. Samo se na podu naziralo nešto
nalik pokrivaču. Zapuhnuo je jak smrad. Sestre su se oprezno probile do
prozora i pootvarale ih. Tada se crni pokrivač digao – bile su to
bezbrojne muhe koje su
potpuno pokrivale djecu. Prizor je bio užasan: djeca su ležala u
smrdljivoj tekućini koja je iz njih tekla. Imali su takav proljev da su
nekima poispadala i crijeva. Djeca su bila tako slaba i iscrpljena od
gladi i proljeva da više nisu imala ni glasa da plaču. Samo je poneko
dijete tiho stenjalo… Pri prijenosu iz (te) bolnice umrlo je na rukama
sestara četrdesetero djece. Uz tu umiruću djecu, sestre su (tada)
uspjele spasiti stotinu zdravije djece. Međutim, u logoru je ostalo još
mnogo djece osuđene na smrt glađu» (n.dj. 296).
U
vezi s ovom djecom valja dodati i ovo: na Mirogoju pokopano je uz šumicu
potajno nekoliko stotina kozaračke djece, koja su umrla prilikom
prijevoza do Zagreba, kasnije im je grob označen, ali još se nije javio
ni jedan Stepinčev sljedbenik da i kap «svete vode» dodijeli njima!
Ne stoji Pilselova tvrdnja da se u Titovoj Jugoslaviji «umiralo zbog
mržnje (vlastodržaca) prema vjeri». Ispovijedanje vjere bilo je slobodno
u crkvama i crkvenim objektima. Izvan toga doista su bila brojna
nepotrebna, često i glupa ograničenja, o čemu bih ja imao podosta reći.
Ovdje ću tek reći: Tito je pogriješio u pogledu Stepinca…
Sada dolazi širi smisao zahtjeva aktualnog Pape da i Rimokatolička
crkva obračuna sa svojim negativnostima i zločinima, da i u njoj dođe do
poštene katarze, što je posebno značajno za nas u Hrvatskoj. Imamo
živi primjer: bivši komunisti reformirali su se u moderne
socijaldemokrate, osudili su sve negativno u svojoj prošlosti, ispričali
su se svima kojima je bila počinjena (stvarna) nepravda (iako ovi mlađi
ljudi nisu za to odgovorni) i, što je najvažnije, djelom su uveli
demokraciju – prvi puta «od stoljeća sedmog», zaštitili izborne
rezultate i svoj vlastiti poraz! Mogu li slično učiniti i mlađi ljudi
Rimokatoličke crkve u nas? Mogu li oni osuditi progone
bogumila, narodnih popova-glagoljaša, čudovišne zločine nad Gupčevim
puntarima, tu je biskup Juraj Drašković od Maksimilijana izmolio dozvolu
da Gupca usmrti užarenom željeznom krunom – najstrašnijom kaznom na
našim prostorima. Mogu li se odreći fašista i rasista iz vlastitih
redova, uključujući i ove današnje agresivce?
Mogu li djelima svjedočiti da smo mi laička, a ne katolička država, mogu
li «svilu i kadifu» zamijeniti skromnošću, svoju sivu ekonomiju
otvorenim prikazom prihoda, cijena i poreza, pošteno se odnositi prema
vlastitom Evanđelju! Taj i sličan iskorak u društvu svima bi koristio,
sve bi nas time zadužili.
Nisu se oglasili
odgovorom!