ZIV: «Slučaj Stepinac» – predavanje u
Europskom domu u Zagrebu, 30. ožujka 1999. g.
Kao hrvatski građani antifašističke orijentacije imamo više razloga
da objektivno razmotrimo «slučaj Stepinac»: prvo, što se on koristi za
demoniziranje
antifašističke borbe i njenih rezultata – temelja današnje Republike
Hrvatske; drugo, što je – protivno Ustavu RH – tim manipulacijama
Hrvatska praktično pretvorena u katoličku državu i što je ogroman dio
naše narodne imovine pod naslovom «vraćanje crkvi otete imovine» predat,
ili će se predati u vlasništvo Vatikana, dakle druge države (Fratar
Benigar svjedoči – da je Stepinac 4.6.1945. rekao Titu: «Nismo protivni
agrarnoj reformi, ali to se mora raditi u sporazumu sa Svetom Stolicom.
(B-540), i treće, što je plaćanje poslovanja rimokatoličke crkve
prebačeno na sve hrvatske građane, uključujući i one koji ne pripadaju
toj vjerskoj zajednici. Da se razumijemo: Nama je blizak «talijanski
model» - da svi plaćamo doprinos za vjerske, kulturne i karitativne
namjene s time, da obveznik prilikom uplate tog djela poreza sam
određuje korisnika tog iznosa – odgovarajuću vjersku ili kulturnu ili
humanitarnu organizaciju.
Podsjećamo na čl. 41. Ustava RH: «Sve vjerske zajednice jednake su pred
zakonom i odvojene od države.»
Posebne napomene:
Vjera je privatna stvar građanina, vjerske pak zajednice moraju biti
autonomne, kao i druge zajednice građana. Stoga mogu proglašavati
blaženim ili svetim koga god žele! Nemaju pravo to nametati drugima kao
ni besmislice – da nam je Stepinac «uzor», »kompas», «moralna vertikala»
i slično.
Stepinac, kako sam kaže – nije bio političar, ni o čemu u NDH nije
odlučivao i stoga nije ratni zločinac. Do. 8.5.1945. za njega su
vrijedili propisi NDH, nakon toga propisi nove Federacije, osuđen je
stoga bez osnove i nepravedno.
Mi ćemo ovdje pokušati osvijetliti moralnu stranu Stepinčeva ponašanja u
navedeno vrijeme i odgovoriti na pitanje – može li nam on biti uzor?
1.
Klerikalizam je nazadna politika, suprotan
je i samoj vjeri.
Definicija klerikalizma:
Prema B. Klaiću – «Klerikalizam (je) politički pokret koji ide za
gospodstvom crkve (ponajviše katoličke) i svećenstva u političkom i
kulturnom životu zemlje».
Prema «Političkom leksikonu» (1979.): «Klerikalizam (je) težnja crkve da
utječe na društveni, politički i kulturni život i na javno mnijenje
svojim vjerskim i
političkim organizacijama, nastojeći da sebi osigura pretežan ili
značajan udio u upravljanju javnim životom».
Nema sumnje da su Ante Starčević i Stjepan Radić bili naši najtvrđi
antiklerikalci, iako su bili pravi vjernici-kršćani. Evo što je
Starčević rekao o našim klerikalcima:
«A u puku zapadne crkve, gdje potiče štogod dobra i poštena, to prečesto
dolazi samo otuda što on ne sluša i ne slijedi popa. Da ovaj puk ne bi
bio poživinčen, on bi uz rijetke iznimke, u popu smatrao najprvoga
svojega neprijatelja. U istinu, narod Hrvatski ima svu svoju nesreću
najvećma popovima pripisati». (Djela III, str. 216.)
Ante Starčević (1823-1896) bio je doktor filozofije i teološki
obrazovan. Majka mu je bila pravoslavka (Srpkinja). Za njega je A.
Cesarec rekao da je u 19. stoljeću bio naša najljevija ljevica; Krleža
mu je spjevao-«… Jedini lampaš v kermežljivoj noči…»
Stjepan Radić, čijem su se prodiranju u sela popovi suprotstavljali
zvonjavom crkvenih zvona i huškanjem – «dolazi sotona»! Iako
tolstojevac, praktični kršćanin započinjao bi svoje govore znakovitim –
«Hvaljen Isus i Marija, dolje popovi!»
Možda ima neko značenje i Mačekovo prenošenje uzdaha kneza Pavla
Karađorđevića 1940: «Teško zemlji koju vode oficiri i popovi!» (Memoari,
136)
2.
Osnova za razmatranje:
(1) Svoje kritičke stavove u ovom slučaju objavio sam pod naslovom «Može
li rimokatolička crkva učiniti bitan iskorak u našem društvu?» u Novom
listu od 2.1.1998. Nitko od Stepinčevih obožavatelja nije ništa mogao
osporiti. Jednako ni članak «Batelja bježi od osnovnog pitanja članka»
(NL od 31.1.1998. Vidi i GK od 18. i 25.1.1998.).
(2) Knjiga «Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal» koju je još 1974. u
Rimu objavio fratar Aleksa Benigar (1893-1988), drugo mu je izdanje
objavljeno 1993. u Zagrebu – ukupno 883 stranice.
(3) Knjiga zagrebačkog pravnika dr. Lava Znidarčića – «Alojzije
Stepinac» objavljena u Zagrebu 1998. – 158 stranica. (II). Također i
njegovo predavanje iz 1994. «Sudski proces protiv Nadbiskupa Stepinca»
(I). Znidarčić je u vrijeme procesa
Stepincu bio predsjednik Velikog križarskog bratstva i promatrač na
suđenju. Iza toga slijedi nova Znidarčićeva knjiga – «Odgovor na «Slučaj
Stepinac» Zvonka Ivankovića Vonte» (Zagreb, 1999. – NSK – UKD 322…) Tu
autor priznaje direktno ili indirektno neke moje navode. Tako u odgovoru
na ovu točku kaže: «Slažem se s potrebom opširnije analize čitavog
slučaja (Stepinac) pred Vrhovnim sudom i to isključivo s pravnog
gledišta…» (Z-11)
Simptomatično je da nijedna od tih knjiga ne navodi samu presudu, već se
zadovoljavaju komentarom pojedinih njenih dijelova! Zašto? – kad je to
osnova od koje treba početi čitatelja uvjeravati o činjenicama! Očito
zato, što tu ima dosta elemenata koji dotiču moralnu stranu ovog
slučaja, pa se to htjelo izbjeći!
Nema ni broja urudžbenog zapisnika ustaške vlasti niti njene povratne
informacije – ta sve njegove eventualne intervencije nisu sigurno bili
prihvatili.
Karakteristično je nadalje – da uz svoje dokumente nisu korektno¨naveli
datume, niti ih povezali s razvojem ratnih događanja, nema često ni
naznake broja i izvora, pa su ih mogli i naknadno izmisliti. Na brojne
kontradikcije i nelogičnosti nisu se ni osvrtali!
Stepinčevi agitatori namjerno ignoriraju i ratne prilike i njihov
razvoj. I Papa i Stepinac drugačije su se počeli ponašati nakon
kapitulacije Italije (8.9.1943.), a Stepinac još i zbog toga što su mu
(isto ljeto) ustaše ubile rođenog brata Miju, i to kao pripadnika NOP-a!
Njegov relativno oštar govor pred Katedralom održan je 30.10.1943. – s
velikim zakašnjenjem!
3.
Tko je bio Alojzije Stepinac?
Stepinac je rođen u Krašiću 1898., u Krašiću je i umro 1960. Počeo je
kao jugoslavenski dobrovoljac 1918;, kao srbijanski potporučnik bio je u
okupacionim jedinicama u Prištini i drugdje (poslije je u rezervi
unaprijeđen u čin poručnika), tridesetih godina postaje pomoćnik
nadbiskupa Bauera, zajedno s njime potpisuje 1934. (nakon ubojstva
kralja Aleksandra) Zagrebački memorandum o očuvanju Jugoslavije s
prijedlogom za veću autonomiju Hrvatske. Već 1937. postaje zagrebački
nadbiskup, a 12.1.1953. i kardinal ( u vrijeme internacije u Krašiću).
Osuđen je bio 11.10.1946. na 16 godina lišenja slobode s prisilnim
radom, nakon pet godina
(5.12.1951.) interniran je u rodni Krašić, gdje je živio vrlo slobodno,
a na brizi mjesnog župnika Josipa Vranekovića. Tu je primao i strane
posjetitelje, primao vrhunske liječnike, bio u stalnom kontaktu s
Kaptolom. Jedini je zatvorenik koji je imao pasoš s pravom da napusti
zemlju – kad zaželi! U Lepoglavi se za njegov privilegirani položaj
brinuo osobno Josip Manolić, koji ga je i odvezao u Krašić 1951.
Stepinac je dosljedno provodio politiku pape Pija XII (papa 1939-1958.)
koji je politikom – «između katolika i komunista ne smije biti nikakve
suradnje» (bez sličnog otklona prema fašistima!) faktično pomagao
fašistima. Antikomunizam je bila fašistička politika. Sreća je za
čovječanstvo što su se SAD i Velika Britanija udružile s «komunističkim»
Sovjetskim savezom, na kraju i s «komunističkom» Kinom – da bi Hitlerov
«Novi poredak» s perspektivom potpunog mraka – bio uništen, za opće
dobro! Stepinac je bio na drugoj strani, jer treće strane 1941-1945.
nije bilo! Benigar svjedoči Stepinčev najtvrđi stav: «s komunistima
nikada ne može biti suradnje, dok se ne odreknu svoje nauke i svojih
zločinstava i tako prestanu biti ono što jesu… Mi nismo zaboravili
iskustva katoličke Španjolske…» (B-420).
(Stepinac je izopačio činjenice: Nisu komunisti digli ustanak protiv
legalno izabrane vlade, nego fašisti, uz svesrdnu pomoć RKTC; nisu tamo
vladali komunisti: na čelu legalne vlade bili su socijalisti, komunisti
su bili jedna od stranaka NF. Stepinčeva «Hrvatska straža» likovala je
nad pobjedama fašista do 1939. davno prije «iskustva» 1941-1946.)
4.
Presuda i izvršenje kazne
Rekosmo već da je presuda bila neosnovana i nepravedna. Suprotno
pravilima pravne države, Pantovčak i Kaptol, posebno kardinal Kuharić,
nisu se usudili ići putem obnove sudskog postupka, već su sve «riješili»
politički – u režiji Vladimira Šeksa Sabor je to «poništio» Deklaracijom
od 14.12.1992. Pridodati su mu i svi «borci za Hrvatsku» (ustaše,
uključujući i najteže ratne zločince!) bez ograničenja! Zašto su to
učinili kad dobro znaju da u svijetu prava ta presuda još uvijek
egzistira! (Beogradski advokat Veljko Guberina s tog je naslova oštro
kritizirao u «Politici» tamošnjeg nadbiskupa Franca Perka). Očito,
bojali su se moralnog blata koje bi itekako poprskalo Stepinca da se sve
to javno otvorilo! Kardinal Kuharić nije poštivao ni volju samoga
Stepinca koji je nekoliko puta – kako dokazuje Benigar – «tražio
obnovu postupka kako bi (objektivni) sud utvrdio njegovu nevinost !»
(B-614,675,730)
U vezi s navedenom Deklaracijom, dr. Znidarčić priznaje:»Pitanje
poništenja Stepinčeve osude (Saborskom deklaracijom od 14. veljače
1992.g.) je pitanje za sebe i ne mislim da je to poništenje u skladu s
trodiobom vlasti i pravno opravdano.» Nadbiskup Alojzije Stepinac
osuđen je na 16 godina lišenja slobode s prisilnim radom… Ni jedne
sekunde nije bio na prisilnom radu, imao je posebne privilegije u
Lepoglavi – svoju ćeliju, mjesto za molitve, posebnu pripremu hrane,
izuzetan zdravstveni tretman i dr. Koncem 1951. pušten je na uvjetni
otpust i interniran u rodni Krašić. Tu je primao brojne posjetitelje iz
crkvenih i necrkvenih redova, te brojne novinare. Interesantno je, da je
Znidarčić na navedenom predavanju ustvrdio – da su liječnici koji su ga
liječili našli da je «njegova bolest uzrokovana prvenstveno
duševno-živčanim uzbuđenjima i udarima zbog teških i nemilih događaja…
(koji) su bili uzrokom neprestanih stresova i duševne patnje». Dakle,
sve – samo ne mučenje i trovanje. Točno je, da je proces bio u stilu –
«Kadija te tuži, kadija ti sudi», no zašto naši klerikalci uzor tome
traže u «staljinizmu», kad svi znamo da su svi to učili od rimokatoličke
«Svete inkvizicije».
5.
Ne stoji tvrdnja Drage Pilsela u Novom listu da se u Titovoj Jugoslaviji
«umiralo zbog mržnje (vlastodržaca) prema vjeri».
Ispovijedanje vjere bilo je slobodno u crkvama i crkvenim objektima,
izvan toga doista su bila brojna nepotrebna, često i glupa ograničenja,
o čemu bih imao podosta reći - kao nekadašnji sudac Republičkog vijeća
za prekršaje; no, o tome – drugom prilikom.
6.
Dva katolička pristupa činjenicama 1941-1945.:
Stepinac je zastupao stav istovjetan s fašistima – «S komunistima nikada
ne može biti suradnje, dok se ne odreknu svoje nauke i svojih
zločinstava i tako prestanu biti ono što jesu… (B-420). Nikada nije
ništa sličnog izjavio o fašistima (ustašama)!
Dr. Svetozar Ritig, župnik crkve sv. Marka u Zagrebu, inače poznati
znanstvenik, na II. zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom 12.10.1943. izrazio je
iskreno divljenje nad uspjesima Titova NOP-a, naglasivši – okrenuvši se
delegaciji
KPH – «A za sve to hvala vama, dragi naši komunisti, jer vi ste dali
najveće žrtve i ostvarili ono, za čim su težili vjekovima najveći sinovi
hrvatskog i srpskog naroda, vi ste ne štedeći žrtava ni krvi, ostvarili
jedinstvo Srba i Hrvata. «To se odnosi prije svega na zaustavljanje
bratoubilačkog klanja iniciranog od ustaša i četnika. (Vjesnik,
30.10.1943.).
Usporedimo Stepinca s ozračjem koje je u njegov Krašić donio s naglašeno
antifašističkog kraja nadbiskup u m. Josip Pavlišić. Služeći misu u
veljači 1997. u čast Stepinca, naglasio je u svojoj propovijedi:
«Malo ljudi zna, ali je istina, da su zapadni saveznici htjeli pošto
poto da ovi krajevi ne pripadnu Hrvatskoj. Moramo zahvaliti Bogu, ali i
mudrosti i odvažnosti Josipa Broza Tita, koji se odupro engleskom
generalu Alexanderu i njegovim nastojanjima da Istra ne pripadne
Hrvatskoj… « Dodao je i ovo: «Istina je slijedeće: Josip Broz Tito je
dao ustanoviti Ustav iz 1974. godine, po kojem se svaki narod mogao
odijeliti iz zajednice Jugoslavije, a to je bila legitimacija kojom je
naš narod išao u borbu za slobodu…to je crta kojom je Bog ravno pisao.»
(Novi list od 11.02.1997.).
7.
Čudan čovjek Stepinac
Već smo naveli njegovu inkvizitorsku mržnju prema komunistima. Kako to
povezati s Benigarovim svjedočenjem – da je Stepinac izjavio: «I
komunisti su naša braća, mi njih moramo ljubiti. Jeste li me razumjeli?
Mi ih moramo ljubiti!» (B-708).
Ili, Stepinac preporuča Titu u razgovoru 4.6.1945.: «…moralo bi se
otvoreno i muški porazgovarati s predstavnicima Hrvatske seljačke
stranke u Hrvatskoj, pa čak i sa čestitim pristašama ustaškog pokreta.
Razgovarat se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće
pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobro došao.
Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto se ne bi pokušalo
porazgovarati? Mudar državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i
zadovoljstvu zemlje.» (B-469).
Zašto je postupio protivno tome kad su neki svećenici odlučili
surađivati s vlastima, osnovali svoje društvo i uspješno riješili neke
svoje zdravstvene i socijalne probleme? To će Znidarčić još dalje
dograditi – «ovi svećenici – udružbenjaci (koje je Nadbiskup Stepinac
opravdano nazvao izdajicama) bili su jedan od uzroka
Nadbiskupovog otežanog liječenja, jer su liječnici…utvrdili da «je
njegova bolest uzrokovana prvenstveno duševno-živčanim uzbuđenjima…»
(zbog) djelovanja (ovih) svećenika «udružbenjaka»… (Z-I/28).
Zašto Stepinac 1941-1945. nije pokušao po svome savjetu Titu razgovarati
s NOP-om, čak ni s Nazorom i kanonikom Ritigom?
Čudno je i politikanstvo na koje upućuje Benigar: Nakon glasovanja 1938.
na izborima, Stepinac je pisao dr. Mačeku: «Nisam glasovao za Vašu
stranku, nego za hrvatsku stvar»! (B-355). A tada je HSS ujedinio čitav
hrvatski narod i dobio većinu Srba na svoju stranu!
8.
Katastrofičar, nije vjerovao ni u snagu vlastite crkve
(1.) Na suđenju 1946. izjavio je – da «uz ovakve uvjete…Crkva…će za
kratko vrijeme biti istrijebljena.» (B-541).
(2.) U paničnom pismu svome Papi od 18.5.1943. Stepinac «predviđa» da će
u slučaju partizanske pobjede biti – «uništeno…čitavo katoličko
pučanstvo tolikih teritorija sa svima svojima crkvama i svojim
samostanima.» (Krizman: Pavelić između Hitlera i Musolinija, 527).
(3.) Meštroviću je u Rimu 1943. rekao – «Zbogom, po svojoj prilici se
više nećemo vidjeti. Ili će me nacisti ubiti ili komunisti kasnije!».
Stvarnost ga je potpuno demantirala, razvojem društva stvarani su uvjeti
za sve slobodniji i svestraniji vjerski život. Evo golih činjenica, koje
naši klerikalci sustavno preskaču:
Godine 1968. osnovan je postdiplomski studij «Ateizam i religija», na
kojemu su osposobljavani ljudi za istraživački i nastavnički rad, među
predavačima su bili i teolozi iz RKTC, SPC I IVZ.
Demokratske snage među komunistima otvoreno su u Vjesniku od 23/24. 2
1970. objavile – «da nema slobode teista bez slobode ateista i obratno…
da se socijalizam ne može graditi bez vjernika ni protiv njih…da učenik
ne može biti omalovažavan ni ponižavan zbog vjerskog uvjerenja … da
religiozni ljudi mogu biti nastavnici…»
Ti su reformisti inzistirali na otvaranju Socijalističkog saveza i
Saveza omladine Hrvatske za vjernike, što je podržala grupa teologa, ali
mu se suprotstavila oficijelna crkva!
Tiskana je publikacija «Vjerske zajednice u Jugoslaviji», četvorica od
devet autora su teolozi.
Pojačana je izdavačka djelatnost RKTC:
«Glas koncila» koji izlazi od 1961, tiskan je u nakladi od 170.000
primjeraka (28 godina u «mraku» i 10 godina u «svjetlu»);
«Kana» u 120.000 primjeraka, «Mali koncil» u 80.000 primjeraka,
«Veritas» u 35.0000 primjeraka, neka izdanja prodavana su i na kioscima
Vjesnika.
Godine 1968. osnovana je Kršćanska sadašnjost kao Centar za koncilska
istraživanja. Uz ostalu vjersku literaturu, Kršćanska sadašnjost 1974.
godine izdaje «Ilustriranu bibliju za mlade», koja je tiskana i na
istočnoeuropskim jezicima, čitav je kontingent poslat u Moskvu, jer je –
ističe A. Rebić – «Kršćanska sadašnjost bila jedini izdavač kršćanske
literature na prostoru od Zagreba do Vladivostoka!»
Godine 1980. Kršćanska sadašnjost izdaje izvrsno opremljenu Bibliju,
jedan od dvojice glavnih urednika je i bivši partizan i komunist dr.
Jure Kaštelan.
Djelovalo je i više vjerskih škola i Teološki fakultet u Zagrebu.
Vjerske svečanosti bile su uglavnom slobodne. Godine 1970. održan je u
Mariji Bistrici i Zagrebu Svjetski Marijinski i Mariološki kongres, uz
češće oko 100.000 vjernika, na čelu sa cjelokupnim katoličkim
episkopatom i inozemnim gostima. Slična crkvena slavlja održana su u
Ninu i Solinu u masovnoj prisutnosti vjernika. Titov Ustav SFRJ iz 1974.
godine otvorio je i praktično slobodan vjerski život.
(Gotovo sve ove podatke objavio je Zlatko Frid, svojedobno tajnik
republičke Komisije za odnose s vjerskim zajednicama u Novom listu
15.12.1998.) – nitko ih nije osporio!
Zašto se RKTC ne može odvojiti od svojih stereotipa i priznati ovaj
razvoj,. činjenice i zasluge reformista za to?!
9.
Izmišljene i ideologizirane intervencije
U agitaciji za Stepinca Ljubica Štefan (Vjesnik od 13.2.1998.) tvrdi –
slično i Juraj Batelja – «U arhivskim dokumentima (ne kaže kojima!?)
nalaze se imena brojnih komunista koje je Stepinac u više intervencija
izbavio iz zatvora i logora NDH, pa čak i od smrtne presude. Među njima
su… ing. Zvonko Kavurić, prof. Grgo Gamulin, Anka Berus…»
Što je ovdje istina? Ing. Zvonko Kavurić (otac akademikinje Nives
Kavurić-Kurtović) uhapšen je i obješen s još devet antifašista
5.10.1944. u Zaprešiću. Prof. Grgo Gamulin zatočen je u Lepoglavi,
odakle je u travnju 1945. odvođen s ostalim logorašima na likvidaciju u
Jasenovac, spasio se s još nekima prokopavši pod na vagonu. Prof. Anka
Berus nije u NDH hapšena, pa ju nije trebalo ni «spašavati»! Kakav je to
«Arhiv» i čemu te laži? Dr. Znidarčić odgovara na to: «ZIV nabraja
nekoliko nesumnjivo netočnih podataka, koji su izneseni od strane nekih
pisaca o Stepincu. Međutim, osim podataka o mojoj sestri Anki Berus, za
druge slučajeve ne znam..! (21)
Marica Zastavniković, za Banovine Hrvatske tajnica ženskih organizacija
HSS-a u Zagrebu, obratila se u prvoj godini jasenovačkog logora
Stepincu, odnosno njegovom tajniku s molbom-da se preko Caritasa šalju
paketi gladnim logorašima. Nakon nekog vremena, tajnik joj je odgovorio
– «Može, ali pod uvjetom da paketi ne dođu u ruke komunistima!»
Bivši logoraš Šimo Klaić tvrdi da je njegova majka osobno molila
Stepinca da joj spasi kćerku, njegovu sestru, on ju je odbio, jer da za
komuniste neće intervenirati!
10. Židovi
Činjenica je da je Stepinac spašavao jedan broj Židova, uglavnom iz
miješanih brakova. No, Titov NOP je ne samo spasio 70 puta više Židova,
nego im je dao i punu ravnopravnost i brojne visoke položaje u vojsci i
politici. Ne zaboravimo priznanje izraelskog predsjednika Jichaka
Navona, nakon što je Tito 1967. prekinuo odnose s Izraelom: «Bez obzira
na sadašnje međudržavne odnose, židovski narod ostaje zauvijek zahvalan
jugoslavenskim partizanima, što je oko 5.000 naših sunarodnjaka došlo u
mogućnost da se čestito bori protiv najvećeg zla koje nas je ikada
snašlo.»
«Zašto Stepinac i njegovi agitatori ni u tom slučaju «ne vide» zasluge
Titova NOP-a?
11. Kozaračka djeca
Simptomatično je i ovakvo Benigarovo krivotvorenje činjenica: «Najljepši
je čin nadbiskupove ljubavi spasavanje nevine djece, koja su ostala bez
kuće i roditelja
prigodom ratnih zahvata na Kozari 1942. … Prethodno su ta djeca bila
privremeno smještena u jasenovačkom i sisačkom logoru i okolici. Nakon
dugotrajnih pregovora sva su ta djeca nadbiskupovim posredovanjem bila
povjerena Caritasu Zagrebačke nadbiskupije, te su postupno prevezena u
Zagreb, upućena u dječje domove… (ili) obiteljima, koje su ih
dobrovoljno primile.»
Istina je bitno drugačija: U okviru ustaškog genocida ljeti 1942.
pohvatani su brojni seljaci na Kozari, kuće su im spaljene, žene i
muževi otpremljeni u posebne logore, dok su im djeca bila oduzeta radi
brzog uništenja glađu i bolestima u logorima. Akciju spašavanja djece
organizirao je prof. Ivo Marinković, član CK KPH, (kasnije će ga ustaše
ubiti) i to preko brojnih antifašističkih aktiva – u Crvenom križu na
čelu s književnicom Janom Koch, u Ministarstvu skrbi na čelu s prof.
Kamilom Broesslerom, tu je osobito hrabro nastupala Austrijanka Dijana
Budisavljević (žena poznatog kirurga, Srbina), iz domobranstva je (i
danas živ) dr. Eugen Pusić i brojni drugi. Oni su pokrenuli silnu
općenarodnu akciju spašavanja djece, Stepinac se sa svojim Caritasom
priključio tek naknadno, i nimalo oduševljeno! Književnica Slava
Ogrizović (snaha autora «Hasanaginice» Milana Ogrizovića) o tome
svjedoči «Crveni križ (naši aktivisti!) … zamolio je i nadbiskupa
Alojzija Stepinca da odstupi neki od svojih nenastanjenih dvoraca u
okolici Zagreba, ili neki od majura… No, Stepinac je uporno odbijao. Tek
u studenome, kad je došao posljednji transport djece, morao je i on
popustiti – dao je na raspolaganje staklenik uz nadbiskupiju. Kad je
Staša Jelić tamo dovela djecu, užasnula se: staklenik je bio zapušten,
stakla porazbijana, sve je bilo prazno, na podu goli beton. A vrijeme je
bilo maglovito, kišno, hladno… («O toj antifašističkoj epopeji vidi
svjedočenje Jane Koch i Slave Ogrizović u «Zborniku sjećanja – Zagreb
1941-1945», (3/275, 304.); jednako i svjedočenje liječnika dr. Nikole
Nikolića – «Kozaračka djeca», Zagreb, 1979.).
U vezi s ovom djecom valja dodati i ovo: Na Mirogoju pokopano je 1942.,
uz šumicu, potajno, nekoliko stotina kozaračke djece, koja su umrla na
prijevozu do Zagreba, kasnije im je grob označen, ali još se nije javio
ni jedan Stepinčev sljedbenik da i kap «svete vode» dodijeli njima! Sada
je to grobno polje 142.
12. Nije bio ni «mučen» ni «trovan»
Gruba je izmišljotina – da je riječ o «mučeniku» - da ga je «mučio
jugoslavenski Titov režim» (Pilsel), te da je «umro nakon prisilnog rada
u trajanju od 1.864 dana») (H. Obzor od 21.11.1997.)
Bio je privilegirani osuđenik u Lepoglavi bez ijednog dana bilo kakvog
rada, osim bogosluženja po volji. Znidarčić kaže: «Nije morao fizički
raditi, mogao je svaki dan služiti svetu misu, pri čemu mu je pomagao
jedan svećenik – robijaš» (Z-II/49.).
Odgovor na laž – da je u Lepoglavi u onih pet godina bio «trovan» - dao
je sam Stepinac – Benigar svjedoči da je Stepinac izjavio «da ga za pet
godina u Lepoglavi nije uznemiravala nikakva bolest». (B-726).
Za navodna trovanja u Krašiću, gdje je bio u internaciji, a gdje su mu
služili njegovi ljudi – župnik Josip Vraneković i opatice – kad bi to
bila istina, onda bi samo oni za to bili odgovorni. O njegovu zdravlju u
rujnu 1954. godine – dakle skoro tri godine nakon Lepoglave – svjedoči
Benigar – otišao je na Kupu (oko 3 km zračne linije od Krašića!) i –
citiram – «nakon 30 godina preplivao je Kupu, veselo je ronio, plivao na
leđima, potrbuške, ležao na vodi i prepustio joj se da ga nosi…»
(B-641).
RKTC može ga proglasiti svecem iako nije bio «mučenik», takve joj laži
nisu potrebne.
13. Lažna «ugroženost» u NDH
Priča o golemoj hrabrosti i ugroženosti (riziku) Stepinca za vrijeme NDH
također ne stoji. On je bio itekako svjestan koliko je potreban ustaškoj
vlasti, da ga ona čuva, naravno, radi svojih užih interesa. Dokaz tome
vidjet ćemo u njegova najpotpunijeg branitelja Benigara. On ističe
Stepinčev otpor vlastima kad su, nakon kapitulacije Italije u rujnu
1943. pokušali uhapsiti Marconea, s prijetnjom: «Dok sam ja ovdje, dotle
Marcone ostaje kod mene. Vi ga možete silom odvesti, ali samo preko
mene, ali ja ću onda narediti da sva zvona zvone na uzbunu, jer se ne
radi o Talijanu, nego o izaslaniku Svete Stolice!» Jedva je nadbiskup
svršio svoj prosvjed, a već su u nadbiskupski dvor dohrlili predstavnici
vlasti da se ispričaju zbog takva postupka.» (B-347).
Eto, za jednog čovjeka, ma tko on bio, uzbunio bi čitav narod na otpor,
no, par mjeseci prije toga, kad je 1700 Židova otpremano iz Zagreba u
plinske komore u Auschwitz – nije se ni oglasio!
14. Ocjene Stepinčeva branitelja dr. Ive Politeaa o NDH:
U svojoj završnoj riječi na suđenju 8.10.1946. Stepinac je izjavio:
«Makar sam odbio branitelja, prihvaćam njegovu obranu.» (Z-I/25). Dakle,
i njegovu ocjenu NDH – citiram:
«Nezavisna Država Hrvatska nije bila država, ali ne zbog razloga koje je
naveo javni tužilac (Jakov Blažević – ZIV), nego zato, jer su to
područje držali i vojnički zaposjeli Nijemci i Talijani, jer su ovi
okupatori kroz čitavo vrijeme rata to područje držali stvarno okupiranim
i preko tek formalne ustaške vlade kao svog eksponenta vršili faktično
svoju okupatorsku volju i vlast. Radi se, dakle, ne o državnosti
Nezavisne Države Hrvatske, nego o okupaciji, stvarno vršenoj po
okupatoru neposredno ili posredno nad dijelom područja države
Jugoslavije.» (B-549).
Nijemci su kao okupatori kršili haaške konvencije, a ne članovi našega
naroda, koji su bili žrtve okupatora. Ovamo, dakako ne spadaju slučajevi
onih osoba koje su dobrovoljno preko dužnosti haaške konvencije
surađivale s okupatorom. Njihova je suradnja kažnjiva i one nemaju prava
pozivati se na haašku konvenciju…naši (su) saveznici baš na temelju
haaške konvencije tražili od Nijemaca i Talijana neka partizane,
naročito oslobodilačku vojsku, «priznaju redovitom vojskom.» (B-550-1).
Stepinac je ovdje neiskren, on je na fašističku NDH gledao bitno
drugačije! On je na sudu, između ostalog, izjavio: «(Hrvatski se narod
(1941. g.) plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio
ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u
bivšoj Jugoslaviji.» (Z-II/43).
U Kaptolskom spisu, koga navodi Benigar, naglašeno je da je «dobro» što
je NDH zabranila taj tisak (Jutarnji list, Obzor, Večer, Novosti) i «što
su umjesto njih pokrenuti novi listovi.» (B-420,337). «Dobro» je, dakle,
što je pokrenuta ustaška i njemačka štampa! Također, Stepinac: «U
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je državna uprava učinila mnoga dobra. Ona
je usmjerila težište svoga djelovanja na unutrašnje uređenje države u
duhu Načela ustaškog pokreta, koja nisu u sebi sadržavala ništa što bi
se protivilo vjerskoj i ćudorednoj nauci …» (B-338,337.). Takve ocjene
ovih «načela» najteža je uvreda Isusa iz Nazareta!
15. Stepinac je znao što donose ustaše!
Kuharić je – prema Hini – u Rimu izjavio – da mu je Stepinac najavio
«krvave dane» dolaskom komunizma, dodavši – da je na njega pokušan i
«atentat» !(NL od 10.3.1999.). Ovo o «atentatu» obična je izmišljotina,
možemo postaviti pitanje:
Ako je na «krvave dane» upozoravao 1945. – zašto to nije učinio 1941.
godine? Ta znao je na ustaške prijetnje «treba klati», znao je za parole
«Smrt Srbima i Židovima», znao je za njihove terorističke akcije u
kojima je – prema svjedočenju Mačeka .- jedna djevojka početkom 1941.
ostala bez nogu itd. Znao je za terorističke proglase čim su došli u
Zagreb.
Stepinac je dobro znao da je dva dana prije prvog susreta s Pavelićem
njegov povjerenik Eugen Kvaternik objavio proglas – da će svi nepoćudni
«bilo s oružjem, bilo bez oružja, biti odmah na licu mjesta, u smislu
posebnih ustaških odredbi, strijeljani». (NN NDH br. 2/1941.).
Stepinac je još prije okupacije znao da će ustaški režim biti
teroristički i genocidan, posebno prema Srbima, Židovima i Romima. I sam
je primijetio da ustaška prisega nije u skladu s kršćanskim shvaćanjima,
jer uz raspelo i svijeće ne idu samokres i nož. O rasnim zakonima,
prisilnom pokatoličavanju pravoslavnih Srba, nije bilo nikakve javne i
adekvatne osude na početku zločina. Blaga promjena kod Pape i Stepinca
dolazi tek 1943. kad se vidjelo da će fašistički blok biti poražen.
Stepinac je sigurno znao za Ustaška načela (Načela Hrvatskog ustaškog
pokreta od 1.6.1933. i ona, koja je s aktualiziranom obradom Danijela
Crljena NDH objavila u posebnoj brošuri 1942. u Zagrebu). Znao je i za
Pavelićevu «Strahote zabluda». Tu mu lijepo stoji –(da) demokracija
narod rastočuje, da je fašizam odraz volje naroda… jedinstvenom po krvi…
Zaludu je govoriti da fašizam nije roba za izvoz…ovo je vijek fašizma,
kako to predviđa Mussolini…»
Zato nije moguće razumjeti njegovu «naivnu» izjavu u vezi s Pavelićem,
nakon susreta s njime 16.4.1941. – «Ako taj čovjek bude upravljao
Hrvatskom deset godina, kako mi je pripovijedao, Hrvatska će biti raj».
(B-357).
Stepinac je čak opravdavao zločine. Tako kaže – «Uzmu li se u obzir
zločini, zapostavljanja i nezakoniti postupci, što ih je diktatura u
Jugoslaviji vršila od g. 1929. prema Hrvatskom Narodu, lako će se
razumjeti ovako žestoka reakcija…» Stepinac prešućuje da je zadnjih 20 mjeseci (1939-1941.) ovdje bila Banovina
Hrvatska i da nitko nije terorizirao Hrvate, pa stoga nije bilo nikakvog
razloga za osvetu nad Srbima! Ovdje Stepinac implicite prihvaća i
kolektivnu odgovornost hrvatskih Srba, iako su oni većinom glasali za
Mačekov opozicioni blok!
16. Susreti s Pavelićem
Benigar posvjedočuje da se Stepinac susreo s Pavelićem 16.4.1941. i da
je nakon razgovora s njime izjavio:»Ako taj čovjek bude upravljao
Hrvatskom deset godina, kako mi je pripovijedao, Hrvatska će biti raj!»
(B-357).
Benigar dodaje, da je Stepinac nakon toga, okružnicom od 28.4.1941.
pozvao svećenstvo – «Odazovite se stoga spremno ovom mome pozivu na
uzvišeni rad oko čuvanja i unapređivanja Nezavisne Države Hrvatske». Tu
određuje da se 4.5.1941. «održi svečani Te Deum po svim župnim
crkvama…»(B-357-9).
Stepinac je znao da je 14.4.1941. u Osijeku uništena sinagoga, da je
15.4.1945. osnovan kod Koprivnice prvi koncentracioni logor, da je već
17.4.1941. počeo genocid Zakonskom odredbom za obranu naroda i države,
25.4.1941. Pavelić donosi Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice (NN NDH
br. 11/1941.). dana 30.4.1941. donosi Zakonsku odredbu o rasnoj
pripadnosti (NN NDH br. 16/1941), a jedan dan prije Stepinčeva «Te
Deuma», tj. 3.5.1941. i Zakonsku odredbu o prelazu s jedne vjere na
drugu (NN NDH br. 19/1941) kojom je «legaliziran» ovaj dio genocida nad
Srbima u okviru plana «Tri trećine» (Jednu pobiti, drugu protjerati u
Srbiju i treću kroatizirati preko prelaska na katoličku vjeru!).
Prije drugog susreta s Pavelićem 26.6.1941. kada ga je «od srca
pozdravio» - Pavelić je već prodao Italiji najhrvatskije priobalne
krajeve (18.5.1941.)!
I Stepinac ničemu od toga ne prigovara! Protiv nasilja o prelaženju iz
pravoslavlja trebao se odmah pobuniti i odbiti suradnju, a ne naknadno
svojatati čak i neke «zasluge» - da su time «spašavali» Srbe od ustaša,
dakle onih koji će «za deset godina od Hrvatske napraviti raj!»
Stepinac je s biskupima bio drugi put kod Pavelića 26.6.1941. (B-360-1)
– četiri dana nakon napada na Sovjetski savez, očito s podrškom takvom
činu! Poslije su blagoslivljali i legionare prije odlaska na Istok!
Kad je 14.12.1941. Pavelić navijestio rat SAD i Velikoj Britaniji,
Stepinac se opet nije oglasio, iako je znao za oštre reakcije američkih
Hrvata!
17. Vojni vikar
Stepinac je bio i prvi dušobrižnik u vojsci NDH. Neshvatljivo je što se
nije usprotivio otvoreno koljačkim pjesmama u ustaškim jedinicama. Maček
svjedoči, napr. da su ustaše pjevali – kako «Pavelić peče janjce - kolje
Srbijance!» Ili: «Bog ubio svaku mater našu, haj, koja Anti ne rodi
ustašu, opsa-sa, jedan-dva.» «Svaku mater našu raznijela granata, haj,
koja Anti ne rodi Hrvata, jedan-dva, opsa-sa.»
18. Stepinac i Pavelićev Sabor
Znidarčić posvjedočuje da je Stepinac uoči otvaranja Pavelićevog
hrvatskog državnog sabora 23.2.1942., pred Pavelićem izjavio, između
ostalog: «da (treba) pogled zakonodavnog tijela, kao što je ovaj Sabor,
upraviti k Bogu, tome temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg
izviru i naravni i svi pozitivni zakoni… To očekuje sav Hrvatski Narod i
tome se nada i danas od ovoga Sabora (Z-II/25).
Stepinac je dobro znao da to nije izabrani, već imenovani Sabor u kome
su bili i svi ustaški funkcionari, ali u kojemu nije bilo mjesta za
legitimnog vođu (tada) hrvatskog naroda Mačeka i dr. Nije ni spomenuo
Mačeka i Jasenovac, što su učinili neki «zastupnici», nakon čega će taj
surogat biti raspušten.
Stepinac je dobro znao da sve «zakone» donosi Pavelić u obliku
«zakonskih odredbi» i da sabor nije za to ni predviđen.
Odakle Stepincu pravo da govori u ime «sveg hrvatskog naroda»?
19.
Stepinac i taoci od 9.7.1941.
Stepinac je kasno i prekasno odgovorio na strijeljanje talaca! Nije se
ni oglasio na prvi javni oglas o tome od 9.7.1941. kad su strijeljani za
odmazdu Božidar Adžija i još devet kerestinečkih zatočenika. I tu su
ustaše rasistički nastupili: strijeljali su šest Židova, dva Srbina i
dva Hrvata kako bi sugerirali odgovornost nehrvata za ono što se dešava.
(Interesantno da su Adžijinog brata Antu, župnika u podvelebitskom kraju
ubili dogovorno četnici i ustaše 28.3.1944. – nakon kapitulacije Italije
– Stepinca se ni tu nije čulo!)
20. Nije reagirao na pretvaranje crkvi u ustaške bunkere
Stepinac je dobro znao da ustaše koriste i crkvene zgrade za svoje
puškarnice i da time ovi objekti postaju vojnog i prestaju biti
civilnog, crkvenog karaktera. Nigdje nije ustao protiv toga iako mu je
to bio jedan od prvih zadataka u okviru vjerskih zadataka. Poznat je
slučaj sa crkvom u Krašiću koja je 1. i 2. siječnja 1943.pretvorebna u
ustaški bunker, slično je bilo 13. i 14. 5. 1944. u Mihovljanima u Hrv.
zagorju i dr.
Posebno je karakterističan slučaj fratra Pavla Silova iz Čitluka. Prema
ustaškim Narodnim novinama – citiram – «Odredbom Poglavnika… dodijeljena
je posmrtno velika srebrna kolajna Poglavnika Ante Pavelića fra Pavlu
Silovu, župniku što se je dne 28. lipnja 1942. kod upada partizana u
selo Čitluk kroz tri sata iz svog župskog stana borio protiv odmetnika
puškom, a kasnije i golim šakama, dok nije svladan i ubijen.» (NN NDH
br. 74/1943.). A što je zapravo branio taj fratar? – Njemačku
eksploataciju rudnika oko Livna i talijansku okupaciju Dalmacije!
21. Silovanja žena
Stepinac nije reagirao ni na silovanja «Čerkeza». To je čak pred
Horstenauom opravdavao jedan visoki Pavelićev oficir!
22. Zabrinutost za NDH
Stepinac je preko raznih veza pokušavao spasiti NDH, tako u pismu Papi
od 18.5. 1943. upozorava – da bi «njezinom propašću ili fatalnim
smanjenjem – tisuće najboljih hrvatskih vjernika i svećenika žrtvovale
dragovoljno i rado svoje živote da zapriječe tu strahovitu mogućnost.
(Time) ne bi bilo uništeno samo onih cca 240.000 prelaznika sa srpskog
pravoslavlja, nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa
svojim crkvama i svojim samostanima»! (Bogdan Krizman; Pavelić između
Hitlera i Musolinija, 527).
Interesantno je kako tu kopiju nađenu u arhivu NDH koju je 1945. sklonio
kod Stepinca Mehmed Alajbegović, ministar vanjskih poslova NDH, negiraju
Stepinčevi branitelji. Kažu da je to tek bio nacrt koji su u tom
ministarstvu izradili, ali da ga Stepinac nije ni vidio niti potpisao!
Usput, u arhivu Vatikana nije moguća takva provjera! Trebali bismo im na
riječ vjerovati!
Stepinac nikada nije ni mislio na otpor sličan Vokiću i Lorkoviću, te
Musolinijevim i Hitlerovim generalima, nije ni pomislio na nešto slično
demokršćanskim partizanima u Italiji; radije se s brojnim svećenicima i
fratrima orijentirao na spašavanje fašističkog režima pod firmom
«države»; na Kaptolu je stvorena klima da su mirno mogli tamo skrivati
arhiv, zlato i dr. bili su toliko sigurni da je tamo mogao ilegalno
dolaziti čak i Erih Lisak, zadnji šef ustaške policije odgovoran za
brojna vješanja Zagrepčana do pred kraj rata!
23. Stepinac je ignorirao svećenike antifašiste: istodobno je
štitio zločince
Prema knjizi Ćirila Petešića «Katoličko svećenstvo u NOB-u» - - ukupno
je 118 katoličkih svećenika i klerika djelovalo na razne načine u korist
NOP-a. Od tih 118 – 43 su ubijena od okupatora i njihovih pomagača, dok
ih je 75 dočekalo svršetak rata. Od tih živih – 52 su Hrvati, 21 je
Slovenac, a 2 su Poljaci.
Od ubijenih Dragutin Jesih, župnik iz Ščitarjeva, nosilac je izraelskog
priznanja «Pravednik među narodima»! Aktualna crkvena vlast nikada se
nije ni osvrnula na navedene žrtve, a kamo li da bi im dala vidnu
počast.
U Jasenovcu je ubijeno osam katoličkih svećenika, sedam Slovenaca i
jedan Poljak, i to 17.10.1942. Benigar tvrdi da je Stepinac nakon toga
napisao ogorčeno pismo Paveliću – da je taj slučaj «sramotna ljaga i
zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav
Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. («Ne vidi» ostale logore! –
ZIV). Ali čitava javnost, a napose rodbina ubijenih svećenika traži
zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud! Oni su najveća
nesreća Hrvatske…» (B-578; Glas koncila od 10.5.1998.).
Čudno je da je Jasenovac «sramotno ljaga i zločin» tek nakon likvidacije
ovih svećenika, a nije to bio odmah čim je u njega poslat Maček i drugi.
Još je čudnije da to nije spominjao nakon partizanske pobjede, da nije
tražio ništa od navedenog – ni zadovoljštinu, ni sud, iako je riječ o
«krvnicima». Naprotiv, njegovi su ga kaptolski sljedbenici
rehabilitirali zajedno s ovim «krvnicima» saborskim deklaracijama od
14.2.1992.! Nije čak učinio ni elementarnu dužnost da se tamo, u
Jasenovcu pokloni ovim i ostalim žrtvama fašizma! Tada još nisu
izmislili da je tamo poslije 1945. nastavljen logor za zarobljene
Pavelićeve vojnike.
Stepinac je na sudu govorio o komunističkim progonima svećenika navodeći
– da ih je 260-270 likvidirano. Nije dozvolio ni mogućnost da je netko
od njih počinio zločin za koji je morao biti kažnjen.
Uzmimo aktualno svjedočenje u knjizi Ilije Jakovljevića «Konclogor na
Savi» gdje za fratra Majstorovića (Miroslava Fillipovića) kaže da je
organizirao u bosanskim selima Motikama i Drakuliću pokolj 2.500 srpskih
seljaka koji su već prešli na katoličanstvo, poklani su sjekirama nakon
što su bili prisiljeni da kleče i mole «Vjerovanje apostolsko», sve
prije nego što je kao «stručnjak» upućen u Jasenovac.
Uzmimo slučaj kapelana Antuna Žilavca iz Otočca. Ovaj je odmah nakon
kapitulacije Italije javio ustaškom «trupu» da su partizanske jedinice
napustile Otočac i da je pogodna prilika da se dočepaju političkog
vodstva – Andrije Hebranga, Vladimira Nazora, kanonika Svetozara Ritiga
i dr. Male partizanske straže, kao i nestanak električne struje
ograničili su ovu ustašku akciju na 25 ubijenih, među njim i devet
teških ranjenika u bolnici, te više ranjenih partizana. Djelo mu je
dokazano i on je kao ratni zločinac osuđen i strijeljan ubrzo nakon ovog
pokolja.
24. Odnos prema Istri
U razgovoru Tito – Stepinac 4.6.1945. Tito je – svjedoči Benigar –
«izrazio želju da Crkva podupre državnu vlast u pitanju Istre, jer je
ona slavenska pokrajina. «(B-468). Zašto to Stepinac nije učinio?
Predstojala je tridesetogodišnja vojno-diplomatska aktivnost da bi Istra
i Slov. Primorje pripali Hrvatskoj i Sloveniji. Papa Pio XII., kao i svi
talijanski pape, bio je uz Italiju, koju je pomagao Zapad. Stepinac se
očito nije htio zamjeriti svome Papi, možda je baš zato izazivao sporove
s vlašću (Pastirsko pismo od 20.9.1945.) kako bi Papinim željama
udovoljio! (Suprotan slučaj Bože Milanovića i istarskog klera, nije imao
veze sa Stepincem!).
25. Dva morala: Stepinac i NOP
Kad je 26.5.1941. na Sokolskom stadionu na Sveticama u Zagrebu, na
vježbi srednjoškolaca u okviru ustaške «Narodne zaštite» došlo do
diskriminacije prema Srbima i Židovima nakon poziva jednog ustaškog
funkcionara – da se sami izdvoje iz zajedničkih redova, skojevci- Hrvati
organizirali su njihovu obranu tako da su im se priključili u znak
solidarnosti i time izazvali poprilično komešanje ustaša.
Stepinčevi križari dobrim su dijelom bili u ustaškoj mladeži, koja je
pomagala u propagandi mržnje i diskriminacije. Točno mjesec dana nakon
toga, Stepinac je s biskupima kod Pavelića s usklikom: «i dok Vas od
srca pozdravljamo kao glavara…».
26. Usporedimo ustašku i partizansku zakletvu
- Ustaška zakletva je u navedenom smislu s bodežom i revolverom, uz
križ, što je Stepinac trebao javno osuditi!
- Titova partizanska zakletva, između ostalog, naglašavala je ovu
humanističku notu:
«Zaklinjem se da ću se … čuvati i kaniti svakog nasilja i osvećivanja
nad nevinim stanovništvom, ženama i djecom, ma kakve vjere i narodnosti
bili…» (Vjesnik br. 9/1941.). Takvog šta nema ni u današnjoj zakletvi
RH, iako je zalivena s puno «svete vode». Ona glasi:
«Prisežem da ću vjerno i časno izvršavati dužnosti koje se od mene kao
pripadnika hrvatske vojske zahtijevaju… i da ću se savjesno i odgovorno
pokoravati službenim naredbama i zapovijedima! Prisežem da ću i uz žrtvu
vlastitoga života štititi i braniti svoju domovinu Hrvatsku, njezin
suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i sve njezine građane!»
(Službovnik HV).
Dodajmo ovome i nazive biranih zvijeri – «Tigar», «Puma» i sl. kojih ni
nema na našem području, koje dakle nisu «hrvatske», dok su partizanske
jedinice nosile nazive «Matija Gubec», «Braća Radić», «Mihovil Pavlek
Miškina» i sl. iz čega je slijedila i bitno druga poduka!
Gdje je više i čovječanskog i nacionalnog?
27. Jasenovac u svjetlu usporedbe Stepinac –Titovi partizani:
Valja dodati: Za razliku od Stepinčevih riječi, njemu mrski partizani –
i to još Srbi! – ljeti 1943. pod vodstvom Čede Grbića (Protučetnički
bataljon Šestog korpusa NOV (slavonskog) izvršio je jedini tada mogući
vojni napad na Jasenovac u širem smislu. Uz pomoć Hrvata iz prisavskih
sela (Plesmo, Kraljeva Velika, Lonja i Pluska), taj se bataljon od svega
sto ljudi prebacio noću preko Save i napao petnaestak ustaša koji su
tamo doveli 40 logoraša Židova na likvidaciju. Brzo su uspjeli
likvidirati ustaše, logoraše pred samim klanjem osloboditi i prebaciti
ih u oslobođene dijelove Slavonije. Ti su Židovi partizane gledali kao
bogove – spasioce! (Taj je protučetnički bataljon inicirao komandant
Korpusa Petar Drapšin – Srbin – sa ciljem da se iz Slavonije istjeraju
četnici pristigli iz Bosne, nakon dogovora s ustašama i Nijemcima. Svi
su članovi bili komunisti, dakle nepokolebljivi borci protiv četnika,
zato su ih za
kratko vrijeme porazili i ostatak otjerali u Bosnu! O tom je bataljonu
bilo pozitivno govoreno i na Saboru RH u rujnu 1990.).
Koliko je Stepinac bio daleko od istine o ustaškom genocidu (tu riječ
nije ni slučajno spomenuo!) pokazuje – radi usporedbe . i ovaj
povjerljivi izvještaj Hansa Helma, šefa Gestapoa za NDH iz siječnja
1943. Prigovarajući ustaškim zločinima, jer tjeraju Srbe u partizane,
Helm zabrinuto upozorava svoje nadređene:
«…
Što se pod pritiskom ustanka, tokom vremena, s mjerodavne ustaške
strane govorilo drukčije, i što se spominjalo čak i izmirenje, to više
nije moglo popraviti štetu koju je, na primjer, učinio dr. Mile Budak,
sadašnji poslanik u Berlinu, pored mnogih drugih, jer je bilo izgubljeno
povjerenje u namjere režima. Veliki broj ubijenih naročito u Lici i
Bosni, i prenatrpani koncentracioni logori, rječito su demantirali
suviše kasno nađene lijepe riječi, koje su zlodjela, što su ih počinili
ustaški organi, kao što su Tomić, Luburić i drugi, uvijek ponovo
utjeravala u laž. Bilo je perioda, kada je svaki Srbin bio stavljen van
zakona, a takav je on u mnogim slučajevima još i danas…» (Slavko Odić;
Neostvareni planovi, 281.).
28. Povelja UN – usporedba Stepinac - NOP
Usporedimo papu Pija XII i Stepinca s UN – gdje je Tito bio među
osnivačima:
Povelja UN – «Mi narodi Ujedinjenih naroda odlučni – da spasimo buduća
pokoljenja od užasa rata … da ponovno potvrdimo vjeru u osnovna prava
čovjeka i vrijednost čovjeka, u ravnopravnost muškaraca i žena, kao i u
ravnopravnost velikih i malih naroda… da potpomažemo socijalni napredak
u većoj slobodi…»
Takvog što nema ni u Pape ni u Stepinca! (Izričito su protiv
ravnopravnosti spolova i dr.). Točno je da je tu od potpisnika Povelje
bilo mnogo kršenja, ali je opći trend bio ipak afirmativan i danas imamo
bitno drugu, bolju situaciju nego 1945. To je nesporno niklo na zasadama
antifašizma!
29.
Stepinac i fašistička (ustaška) emigracija
Postavlja se pitanje – Zašto je ustaška fašistička emigracija uzela
Stepinca za svoj zaštitni znak, zašto je štampala čak u naljepnice (u
formi maraka) s njegovim likom i Pavelićevim izborom hrvatskog grba
(bijeli uglovi)? Zašto se nitko od njegovih sljedbenika nije ogradio od
toga?
Notorno je da Stepinca na Zapadu smatraju «najkompromitiranijim višim
članom rimokatoličkog svećenstva u Europi pod okupacijom. Oni ga drže
krivim što nije dovoljno rano i često u javnosti govorio protiv nasilja
nad Srbima, Židovima i Romima.» (Globus od 22.5.1998.).
Tko će se na Zapadu moliti takvome svecu za koga još vrijedi presuda iz
1946.?
30. Živko Kustić – Stepinčev obrazac
Crkva kao nedemokratska institucija – kao i svi diktatori – najviše
inzistira na Prvoj zapovijedi Božjoj: «Ja sam Gospod bog tvoj: Nemaj
drugih bogova uz mene!» Do ostalih Zapovijedi – koje su preuzeli svi
krivični zakoni u svijetu – malo drže «Ne ubij», «Ne ukradi», a najmanje
do Osme zapovijedi – «Ne reci lažna svjedočanstva!»).
Na tu sam Osmu zapovijed božju već u nekoliko navrata pozivao don Živka
Kustića, šefa IKA (Izvještajna katolička agencija), ranije dugogodišnjeg
glavnog urednika Glasa koncila, a sada člana uredništva, svoje kolumne
potpisuje s «Don Jure».
Na okruglom stolu HSLS 13.7.1990. sjedio sam zajedno s Kustićem i
otvoreno ukazao na nepodudarnost njegovih riječi i djela – citiram: «Od
njega sam prvi put čuo za postojanje «poznate partizanske živčanice»,
sugerirajući grižnju savjesti zbog «partizanskih zločina»… On sigurno
pozna bolje «one druge», pa zar nigdje nije naišao na «ustašku
živčanicu»? Izmotavao se – da se je ovdje možda nespretno izrazio s tom
«živčanicom».!
Ubrzo je izašao s dvije tvrdnje: (a) da ustaše nisu bili fašisti! (b) da
su zločini počinjeni nakon rata teži od onih počinjenih u ratu. Tako
ustaška likvidacija brojne kozaračke djece ljeti 1942. je manji zločin
od sudske likvidacije - na primjer . Ljube Miloša i fratra Filipovića
(Majstorovića).
Na rečenoj liniji najdalje je otišao s izmišljotinom – «Jasenovac već
jest zajednička grobnica… i vjerojatno je Jasenovac najveće «blajburško»
groblje, ondje leži više žrtava blajburške tragedije i onog križnog puta
nego u samom Bleiburgu ili na kojoj drugoj postaji toga puta!» I to nam
sve gura pod naslovom «pomirbe», unaprijed i bez ikakvog nalaza nekog
vjerodostojnog organa. Kad sam ga u Globusu
(12.6.1992.) za to kritizirao i upitao – «Hoće li Blažević biti
sahranjen uz Stepinca?» u duhu Kustićeve «pomirbe» - taj samodovoljnik
nije se ni oglasio!
31. Suvremena antifašistička poruka
Iz srca čakovečke pjesnikinje Ljubice Duić-Jovanović:
Za Hrvatsku
Što vrijedi da si Hrvat
ako si čovjek hljeba gladan
što vrijedi grob ti hladan
prema životu koji daješ
Što vrijedi da si Hrvat
kad dijete svoje u rat šalješ
dok Nebo patri pravednima
a Patria je bolja zlima
Što ako mješte u svom grlu
Hrvatsku milu tek na usti imaš
ako je ona rječca med riječima
a nije Ruža tvojim snima
Što vrijedi da si Hrvat ako
ni tvoj brat ognjišta ljudskog
u tvom srcu nema jer misli drugo
i hoće drugo i sam za tebe
mržnju sprema
Što vrijedi da si Hrvat
kršćanin smjerni vjeri predan
mržnjom ako zboriš
tek odmazde žedan