Tito je od svojih
prvih nastupa u ime KPJ jasno znao da se postupno mora osamostaliti od
Sovjetskog saveza i Kominterne i stalno imati na umu velikosrpsku
konstantu u KPJ i zemlji uopće. Tako je odbio financiranje od strane
Kominterne, nacionalno pitanje u Jugoslaviji označio kao «revolucionarno
pitanje», u okviru toga je na sastanku CK KPJ u Moskvi 1935. g.
postavio zahtjev za «punu ravnopravnost svih naroda u Jugoslaviji», «za
istjerivanje iz Hrvatske i drugih nacionalno neravnopravnih zemalja
svih nositelja velikosrpske hegemonije... služenje vojnog roka u svome
zavičaju»i sl. (V. Dušan Lukač «Radnički pokret...» Beograd, 1972. str.
297.) Slijedi osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske 1937.g. kao garancije
rečenog. Na kongresu KPH posebno je naglasio: «Komunistička stranka
Hrvatske ispisala je na svojoj zastavi kao prvu i najpreču zadaću:
borbu za nacionalnu slobodu hrvatskog naroda uz naglasak – hrvatski
komunista nije neki “internacionalista” koji visi u zraku, nego je on
komunista-Hrvat, koji se svim silama zalaže za pobjedu hrvatskog naroda
i bratski sporazum sa srpskim radnim narodom.»
(Proleter br. 1 i 11/1937-)
Tu ide i osnivanje AVNOJ-a i Vlade DFJ – sve protivno Staljinovoj
politici. Uz to slijedi i lukavo izbjegavanje Staljinovih «savjetnika»
i istodobno povezivanje sa Zapadom do konačnog razlaza 1948. g. Na kraju
će Tito biti na čelu Pokreta nesvrstanih, od čega Hrvatska i danas ima
koristi (izabrana je u OUN za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti)..
Interesantni su naglasci
Vice Vukova u naprijed spomenutoj njegovoj studiji. (1) «Općenito se
misli da je 1948. g. Jugoslavija postala neovisna. No, sliku valja
okrenuti: samo zato što je već bila neovisna, došlo je do Rezolucije
Informbiroa.» (2) «Tito je gledao Jugoslaviju kao «pokret nesvrstanih»,
stvarao je u njoj «miroljubivu koegzistenciju» između
razvijenih i nerazvijenih, ona je
svojevrsna «međunarodna zajednica», pa ne bi bilo pretjerano tvrditi da
je temeljni jugoslavenski akt, Ustav, zapravo jedan međunarodni ugovor,
koji legalizira miroljubivu koegzistenciju među različitim nacijama.»
Lucidni Vice Vukov nije
uočio ono što je rasni političar Tito imao u genima: za Jugoslaviju
vrijedi domino-efekt! Prikazat ću to na primjeru zahtjeva
generala Rade Bulata za srpskom autonomnom oblašću u Hrvatskoj. Dok je
dr. Vladimir Bakarić stvar ironizirao (odlučite – da li će vam glavni
grad biti Knin ili Vrginmost), Tito je u najužem krugu oštro reagirao
bojeći da to pokrene autonomaše u Sandžaku i drugdje i sve ode dovraga
kao 1990. g.!
Nema sumnje da su razmjeri opasnosti
1948. g. za opstanak Titove federacije bili takvi da je bilo nužno
pristupiti izolaciji svih sumnjivaca – Staljinovih pristaša I
simpatizera.To bi svaka država učinila – sjetimo se SAD i Japanaca,
njenih državljana. Drugo je pitanje postupka prema osumnjičenim
informbirašima, on je bio protuustavan i nečovječan, što ćemo također
raspraviti. No, to ni u kom slučaju ne može biti glavna tema korektne
rasprave o Informbirou 1948. g. Tu ćemo upozoritii na svakovrsne
špekulacije, osobito velikosrpske..
Goli otok i pripadajuće susjedstvo
nije proizvod hrvatskih kadrova niti je izmišljen tek 1948. g. Da su ga
inicirali hrvatski kadrovi ne bi mu šifra bila “Mermer”, već “Mramor”!
Kad je stvarni organizator i šef Golog otoka general Jovo Kapićić (Crnogorac)
oklevetao Krležu kao “rodonačelnika ideje da se Staljinovi simpatizeri
strpaju na Goli otok, odgovorio mu je književnik Zdravko Zima s
provjerljivim činjenicama – “već za vrijeme Prvoga svjetskog rata
Austro-Ugarska je na Golom otoku organizirala logor za ruske
zarobljenike”. (Novi list, 17. veljače 2008. g.)
Još nešto o našem “pravopisu”. Zašto
progon drugačijeg mišljenja nazivati “staljinizmom”? Takav
“staljinizam” živi na europskim prostorima od našeg doseljenja do danas,
najistaknutiji i do danas nedosegnuti “staljinisti” bili su baš kršćani
, u prvom redu vatikanski. Sjetimo se samo spaljivanja nevinih ljudi
od izmišljenih “vještica” do najvećih umova Europe! Također i
Bartolomejske noći ili (kod nas) biskupskog izživljanju nad Matijom
Gubcem i njegovim puntarima! Nikada na hrvatskim i jugoslavenskim
prostorima nije bilo demokracije, čak je kratkotrajna Mačekova Banovim
Hrvatska (1939-1941.) prednjačila u progonu nepoćudnih. Zabranili su
najjače radničke sindikate (URSS), oduzeli im imovinu, a vođe i nepoćudne
komuniste strpali u koncentracione logore – prije ustaških kvislinga!
I predali ih ustašama da ih likvidiraju!
Prostor i vrijeme ograničavaju me tek
na neke naglaske iz Titovog referata na VI. Kongresu KPJ 1952. g. u
Zagrebu. Dopunjavat ću ih podacima Udbe za Jugoslaviju, objavljenim u
protežiranoj knjizi Marka Lopušine – “Ubij bližnjega svoga –
Jugoslovenska tajna policija” (Revija 92, Beograd, 1986. g.). Uz Titov
referat navodim stranicu (T-xy) uz Lopušinu također stranicu (L-xy).
“1948. g. dokazala je da SSSR svjesno
ide starim carskim putem imperijalističkog ekspanzionizma, I to metodima
koji su i od zapadnih kapitalističkih sila već napušteni (T-13)
“Sovjetskom Savezu smetaju
Ujedinjene nacije, jer zna da kroz njih ne može postići svoje ciljeve
(T-16) … Kulminacija pritiska bila je 1949.g.
s prijetećim pokretima sovjetskih trupa duž naše granice”, upravo zbog
toga Jugoslavija je izabrana za članicu Vijeća sigurnosti – usprkos
ogorčenog otpora SSSR-a i njegovih satelita (T-21).
“Na granicama Jugoslavije tokom
četverogodišnje hajke registrovano je 7.877 incidenata i 142 oružana
sukoba.”.(L-103)
“U Jugoslaviji je do
ožujka 1948. g. bilo 89 oficira sovjetske obavještajne službe. Oni su
uspjeli, zajedno sa službama satelita, da zavrbuju 9.322 Jugoslovena i
7.390 belogardejaca udomaćenih nakon
Oktobarske revolucije u Jugoslaviji. Od šest stotina jugoslovenskih
akademaca i srednjoškolaca u Moskvi i Pragu, njih 103 je pristalo da
radi za sovjetsku ob. službu. U našoj armiji utvrđeni su kao izdajnici –
generalpukovnik Arso Jovanović (poginuo na rumunjskoj granici prilikom
pokušaja bijega), generalmajor Branko Petričić i pukovnik Vlado Dapčević…
Jugoslavija je pred OUN predstavila Belu
knjigu IB s I
imenima ruskih špijuna. (L-101,
102)
“Odmah
nakon Rezolucije IB – SSSR je počeo sa svojim satelitima ekonomsku
blokadu naše zemlje. Otkazali su sve postojeće ekonomske, kulturne i
političke ugovore. Time nam je nanesena ogromna materijalna šteta.”
(T-36).
Nakon prve
faze našeg ekonomskog razvitka (obnova porušene zemlje), slijedila je
druga faza – Petogodišnji plan 1947-1952. Tu će – zbog jednostrane
orijentacije na tu “braću” – udar biti strahovit: dok je pasiva našeg
trgovinskog bilansa 1948. g. bila svega 600
milijuna dinara (skoro uravnotežena), ona je 1950. g. skočila na pet
milijardi i 900 milijuna dinara – skoro deset puta! (T-55) Jasno je da
se taj plan morao mijenjati I produžavati u skladu s datim mogućnostima.
No, entuzijazam naših radnih ljudi nije jenjavao – to dokazuje činjenica
velikog porasta članova KPJ – 1948. g. bilo ih je ukupno
468.175, dok ih je 1952. g. bilo 779.382 ili preko 66% više.
(T-123)
Da bi
sačuvali plodove NOB-a i odigrali u Antifašističkoj koaliciji onu ulogu
koju je Jugoslavija u ratu imala, moralo se jačati narodnu obranu.
Agresija SSSR-a i satelita podigla je ove izdatke u proteklih pet godina
na ukupno jednu milijardu i 497,5 milijuna dolara, što je još više
opteretilo naše građane. (T-58)
FNRJ je
bila odsječena od Zapada, nije imala ni ljude za moguće povezivanje, a
doživjela je i strahovitu sušu 1952. g. (T-59) Entuzijazam
samosvijesnih ljudi ipak je rastao – to je pokrenulo Zapad na pomoć,
posebno u naoružanju, najprije od SAD, a onda I od Engleske i Francuske.
(T-37, 38) Zatim slijede i drugi oblici pomoći.
U to
vrijeme ogorčenu javnu i tajnu borbu protiv Jugoslavije vodio je
Vatikan, podržavajući talijansku iredentu u pitanju Trsta I prijeratnih
talijanskih istočnih granica. I to u istom
“zboru” sa Staljinom!Tu se uključila i KPI. (T-40, 41)
Staljinova
agresija probudila je ovdje nove demokratske težnje – na svjetskom
planu borbu za ravnopravnost velikih i malih, za kolektivnu sigurnost,
a u zemlji orijentaciju na samoupravljanje (tvorničko i teritorijalno),
za više zakonitosti …
Opće je
poznato da su prekršaji manje značajna kažnjiva djela od kaznenih (krivičnih)
djela. Za prva su u razmatranom periodu bili nadležni suci za prekršaje
sa drugostupanjskimVijećem za prekršaje (u svakoj republici) Za krivična
djela bili su i ostali nadležni sudovi. Na obje razine postojalo je
ustavno pravo na korektan postupak i žalbu, što se često kršilo,o čemu
će u nastavku biti riječi.
Budući da smo
ovdje u Hrvatskom primorju učinit ću malu digresiju kako ove činjenice
ne bi pale u zaborav.
Prva,
Krčanin, HSS-ovac Frane Frol kao savezni ministar pravosuđa obrazložio
je prvi Krivični zakon u FNRJ s naglaskom – “Princip materijalne istine
je jedan od najvažnijih principa …(on traži od svih organa gonjenja) da
u svakom konkretnom slučaju potpuno i istinito utvrde sve činjenice koje
su važne za odluku…Ostvariti tu istinu znači … osloboditi onoga koji
nije krivično odgovoran…” Dugo će trajati borba za po Frolu željeno
stanje.
U
dokumentima ZAVNOH, 1944/III – IHRPH stoji: “Frol Frane,pravnik iz Krka,
potpredsjednik Izvršnog odbora HSS, potpredjednik Izvršnog odbora JNOF
Hrvatske, povjerenik za sudstvo NKOJ-a, član Predsjedništva ZAVNOH-a i
AVNOJ-a “.
Druga.Nakon izbora 11.XI. 1945. g. prvi Ustav FNRJ u ime NRH potpisali
u Andrija Hebrang (u ime komunista) i Frane Frol (u ime HSS-a)..
Vidi moju knjigu “Hebrang”(1988) str. 24. i 32.
Vratimo se
sada temi.
U 1989. g.
objavio sam dva napisa o bezakonju prema stvarnim i izmišljenim
Staljinovim simpatizerima, jedan u sarajevskom Oslobođenju (23. siječnja
1989.), drugi u zagrebačkom Danasu (30. svibnja 1989.)Posebno sam se
osjetio pozvanim odgovoriti na neosnovane tvrdnje Uglješe Danilovića,
ondašnjeg ministra unutrašnjih poslova BiH u tekstu “Istina o 48. u
Bosni i Hercegovini,”Evo o čemu se radi: Nakon što je ustvrdio da se
radilo o obrambenoj mjeri, o prevenciji, što sve zemlje i režimi rade u
takvim izvanrednim prilikama, doslovno je izmislio da je sve to rađeno
“na bazi zakonskih propisa” i “ na temelju novih prekršajnih propisa
donesenih u republikama 1949. g.” Istina je da takvih propisa nije bilo
do 1958. g. – dakle deset godina nakon zatvaranja prvih ibeovaca! A nisu
se poštivali ni postojeći! Do 1958. g. postojala je samo “zaštitna mjera
protjerivanja iz određenog mjesta”, koja se izricala samo prostitutkama.
Godine 1958. po prvi je puta propisana “zaštitna mjera upućivanja na
boravak u određeno mjesto i to u trajanju od šest mjeseci do dvije
godine,” – bilo je tu svašta od tučnjave, proricanja sudbine i davanja
pića pijanima, da bi na kraju direktivom, a ne zakonom, bilo određeno da
se to odnosi samo na informbiraše! U takvoj pravnoj situaciji organi OZN-e
(UDB-e) isključili su suce za prekršaje i sami sve “rješavali”
Uvijek s maksimalnom kaznom, bez
prava na žalbu i obavještavanja obitelji. Zato primjerice Republičko
vijeće za prekršaje nikada nije dobilo ni jednu žalbu, sve je bilo
apsolutna tajna, uključujući i produživanje izolacije.Začudilo me što
taj ministar ne uvažava ni Rankovićevu konstataciju na Plenumu CK KPJ
(4. lipnja 1951. g. ) – da je 1949. g, u Jugoslaviji bilo 47%
neopravdano uhapšenih po političkoj policiji!
Uglješa Danilović nije
reagirao, što govori također o njemu!
Koliko je bilo
tih informbiraša? Prema podacima UDB-e za Jugoslaviju u spomenutoj
Lopušinoj knjizi (v. str. 3) - političke policije Srbije i Beograda
uhapsile su 4.099, jugoslavenska centralna – 1250, Hrvatske 2.099, BiH –
2052, CG - 1798 i vojna
OZN-a 3.678 – ukupno 14.976 ibeovaca.
Po jednoj drugoj statistici (isti izvor - Lopušina)
za IB se do 1963. g. izjasnilo 55.343 Jugoslavena (svih nacija). Na
samom Golom otoku “ostavilo je kosti 343 logoraša od njih ukupno oko
jedanaest hiljada, koliko je prošlo kroz logor.” (Nije usporedivo s
Jasenovcem gdje je registrirano poimence preko 80.000 ubijenih, ma
koliko se hrvatska desnica trudila da Golim otokom prikrije svoje
zločine. A pobili bi i ove informbiraše da su ih mogli
dohvatiti!
Kod gornjih podataka UDB-e Ju
(L-109) nije se izbjeglo tipičnom srbovanju: “Ima dosta ljudi iz tog
vremena koji veruju da je Goli otok bio komunistička i zagrebačka
zavera protiv Srba u Hrvatskoj, pa i u Jugoslaviji.” .
Još bih na nešto
upozorio. U ratnim i poratnim godinama u vrhu Centralnog komiteta bile
su podijeljene odgovornosti po sektorima s velikim stupnjem
samostalnosti. Za unutrašnje poslove, uključujući i Goli otok bio je
zadužen Aleksandar Ranković Marko sa svojim podređenima: Svetislavom
Stefanovićem “Ćećom”, Vojom Biljanovićem, Jovom Kapičićem i dr. – sve
Srbi i Crnogorci. Tito je bio koordinator, koji nije mogao znati što se,
primjerice, događa na Golom otoku i oko njega. . Ovi mu sigurno nisu
spominjali svoju samovolju - na svoju moguću štetu. Oni su primjerice
stvorili poduzeća za gomilanje velikosrskog kapitala, poznat je slučaj
Toljatija koji je upozorio Tita na šverc cigaretama što mu škodi u
Italiji, a znakovita je i pjesma Primoraca iznad Jablanca:”Goli otok nas
je raselio, proklet bio tko ga izmislio” – tiče se spomenute grupe koja
je s golootočanima preuzela kirijašenje na Velebitu i ostavilo domaće
ljude bez posla – to mi je posvjedočio Šime Balen, bez sumnje moralna
i vjerodostojna osoba.
Nikada nisam shvatio
zašto su poslije mnogi golootočani tražili da ih se ponovo primi u
SK.Poznato mi je da su postojale brojne partijske komisije i provjere –
neki bi ovdje mogli nešto konkretnije reći.
Interesantan je slučaj
dr. Save Zlatića, uglednog znanstvenika, moga prijatelja.. Kao član
Prezidiuma FNRJ pao je sa samog političkog vrha u pakao Golog otoka,
uglavnom zato što je predložio da se prije odbijanja Rezolucije IB-a
pokuša razgovarati sa Staljinom. Izdigavši se
iznad emocija o tome kaže – da je kasnije uvidio da je imao krivo a Tito
pravo, jer se sa Staljinom nije moglo ni razgovarati ni pregovarati! Na
toj razini aktivirao se u društvu “Josip Broz Tito”, gdje je ostao do
svoje smti.( Vidi moj tekst u Novom listu od 1. listopada 1997. g.)
Imao sam i drugačijih
osvjedočenja. Moje susretanje s golootočanima Antom Zemljarom (s Paga) i
Ivanom Kosićem (sa Krka) uvjerili su me da je bilo stvarnog temelja za
njihovu izolaciju nakon Rezolucije IB-a, Zemljar je, konkretno, nazivao
Tita i vrh KPJ “hohštaplerima”, dok ću za Kosića samo citirati neke
njegove navode u Novom listu u polemici sa mnom.Konkretno:
- “Tito je dobro znao da
Staljin neće napasti Jugoslaviju… aparat UDB-e je prije svega
zloupotrebljen s ciljem da se pod vidom borbe protiv staljinizma izgradi
i učvrsti naš domaći jugostaljinizam, koji je u nekim detaljima
nadmašio i onaj izvorni s kojim se nadmetao…
Postupak s ibeocima originalni je izum jugostaljinista, dotad nepoznat u
povijesti.” (Novi list, 24. srpnja 1997. g.)
¸ - “Goli otok bio je
potreban – nastavlja Kosić – radi zastrašivanja i držanja u pokornosti
svih slobodnomislećih ljudi u državi.” (Isto)
Na stranu to što
svijesno unakazuje činenice, ali toliko podilaziti hrvatskoj desnici sa
svojim “jugostaljinizmom” nije bilo za očekivati! Kod toga svijesno
negira moj hrvatski identitet, pa ne mogu biti ni “kroatostaljinist”!
Kosić je prije hapšenja bio oficir i član KPJ – dakle – “jugostaljinist”
Po njemu je Goli otok gori od Staljinovog Gulaga, iako se on vratio, a
iz Gulaga nitko. Čak mu je i nacistički Auschwitz manje zlo od
Golog otoka! Ne mari taj “slobodnomisleći demokrata” ni za žrtve pale na
našim granicama kao ni za likvidacije vodećih komunista u satelitskim
državama “zbog titoizma” (Koči Dodze, Laslo Rajk, Trajče Kostov, Rudolf
Slanski, Vladimir Klementis i dr.) Zaboravio je
namjerno vojne intervencije u Madžarskoj, Čehoslovačkoj i dr. – nakon
Staljinove smrti (6. ožujka 1953. g.)
U Zagrebu je osnovano
društvo “Ante Zemljar” u kome je vrlo aktivan spomenuti Kosić.Kakvu nam
demokratsku i europsku perspektivu nude ovi manipulatori s notornim
činjenicama!
Na kraju: nisam
“Titovac” od 1969. g., no ne mogu izbjeći “vagu” kao za svakog čovjeka:
na jednu stranu plusevi na drugu minusi. Tu bi mogao biti
najobjektivniji Miko Tripalo, koji je – kao i ja – stradao nakon 1971.
g.
“Titov udio u
osposobljavanju Partije za ulogu koju je imala u podizanju ustanka,
razvijanju NOP-a … suprostavljanje Staljinu, uvođenje samoupravljanja,
politika nesvrstavljanja – samo su dio njegova djela. Bez Tita, koji je
imao podršku naroda i Partije, mnogo toga bilo bi veoma teško ostvariti.
On je po svemu bio karizmatska i autoritativna ličnost, nije bio
diktator. ,bio je odlučan, tražio je disciplinu, bio je sklon dugim
konzultacijama, ali je znao i presjeći kad je to ocijenio potrebnim.” (Hrvatsko
proljeće, 1990, str. 10.)
Navedenu “vagu”
upotpunit ću preporukom da se pregleda jedinica “Hrvatska” u
Enciklopediji Jugoslavije br. 5 iz 1988. g. i tu vide rezultati Titova
vremena za Hrvatsku. To ćemo upotpuniti podacima prof. dr. Branka
Horvata, ekonomiste, jedinog koji je s ovih prostora bio kandidiran za
Nobelovu nagradu. On dokazuje da je Hrvatska u 37 godina (1947-1984.)
povećala svoj društveni proizvod 7,3 puta (po stanovniku 5,9 puta) u
Jugoslaviji je porast bio 7,2 puta (po stanovniku 4,9 puta) što je
bilo najveće povećanje u Europi!
Onima pak koji
izmišljaju “genocid” nad hrvatskim narodom suprostavljam podatke
Republičkog zavoda za statistiku: Broj stanovnika Hrvatske povećan je
1948-1991. g. sa 3,756.807 na 4,784.265 ili za 26,65%.
A hrvatska zemlja?
Titove partizanske snage priključile su Hrvatskoj Baranju i Dvor na Uni
koji nisu bili u Mačekovoj Banovini Hrvatskoj, zatim slijedi Istra,
Rijeka, Zadar i otoci tako da RH ima ukupno 56.538 kv. km. Za to je –
prema demografu Vladimiru Žerjaviću – palo 65.600 hrvatskih partizana
svih nacionalnosti! (Ne računajući i saveznike iz drugih republika!)
Svaka “vaga” traži
provjerljive činjenice s njima se antifašistička Hrvatska može ponositi.
U nastavku
dodajem i moj prikaz izuzetno zanimljive studije Vice Vukova “Moji
pariški zapisi.” iz Novog lista od 3. siječnja 2007. g.).
Poznato je da je Vice
Vukov (zastupnik SDP-a,sada već dugo u komi nakon nesretnog pada u
Saboru) bio istaknuti glazbenik i kultni pjevač nekadašnje estradne
scene. Godine 1971. bio je sudionik tzv. Hrvatskog proljeća u okviru
struje koja je bila demokratska I antifašistička, protivna
nacionalističkom hazardu i zaoštravanjima. Pa ipak, morao je iste godine
emigrirati u Pariz, jer mu je ovdje onemogućeno bilo kakvo djelovanje.
Manje je poznato da je diplomirao filozofiju te talijanski jezik i
književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a još manje da je u
Parizu na Institutu za visoke međunarodne studije Sveučilišta prava,
ekonomije i društvenih znanosti 1974. g. obranio svoju studiju
“Jugoslavenska koncepcija miroljubive koegzistencije” o kojoj je ovdje
riječ. Mnoge će iznenaditi i sam izbor teme, još više originalnost i
znanstvena utemeljenost predočenih stavova, te iznad svega objektivnost
i pošten odnos prema izabranoj temi. Josipa Broza Tita i njegovu
koncepciju nesvrstanosti i miroljubive koegzistencije uzeo je kao
nezaobilazan dio hrvatske povijesti, svojedobno izražen i kroz autorovu
dušu – “To je tvoja zemlja tu sagradi dom” i “Dobro mi došel prijatelj”!
Studija je vrlo
koncizna, s brojnim izvorima, pa ću ovih 118 stranica svesti tek na neke
najbitnije originalne misli.
Da bi nas
“prodrmao”autor počinje s paradoksima: Kako “uskladiti dvije činjenice:
s jedne strane činjenicu brze jugoslavenske kapitulacije (za 12 dana)
s činjenicom masovnog otpora do kojega je odmah zatim došlo snažnije
nego bilo gdje u ostaloj od nacista okupiranoj Europi’ (33). Ili, “kako
je bilo moguće da su njemačke snage imale više poteškoća u
germanofilskoj i savezničkoj Hrvatskoj (NDH), nego u poniženoj i
antigermanskoj Srbiji? (16) “Kako je moguće da najmanja komunistička
partija u Europi (bude) jedina komunistička stranka koja je osvojila
vlast … vlastitim snagama… bez ikakve izravne pomoći izvana? (15, 16)
“Jugoslavija je bila 1945-1948. vjernija Sovjetskom Savezu od svih
komunističkih zemalja istočne Europe. Kako onda objasniti Staljinov
postupak prema svojim “najlojalnijim podanicima”? (16) “Kako je Titu
uspjelo izbjeći Staljinovu kaznu u onome u čemu su svi drugi
stradali?Sjetimo se čistki u vrhovima svih ostalih komunističkih partija
istočne Europe” (16, 17) “Kako je moguće da tako mala zemlja, s jedva 20
milijuna stanovnika, a k tome još i zemlja u razvoju, ima tako važnu
ulogu na međunarodnoj sceni?” (15)
Autor je odmah
ponudio i svoje odgovore, primjerice: U Juoslaviji je “okupacija bila
jedinstvena prilika za razne, dugo željene obračune”, bio je to
“građanski rat” u kome su sudjelovali svi narodi te zemlje i svi, bez
iznimke, podnijeli velike žrtve. I tada se pojavila treća domoljubna
i revolucionarna snaga , čija je pojava također bila logična …”Komunisti
su promišljenom akcijom tu golemu energiju mržnje usmjerili prema
vlastitoj pobjedi, ne propuštajući prigodu – i to im valja priznati – da
uspostave kakvu-takvu unutarnju (međunacionalnu) ravnotežu, ali također
i ekvidistancu prema tada nastajućim svjetskim političkim blokovima što
je,jedno i drugo, bilo vjerojatno najviše što se u tim okolnostima
moglo učiniti.” (34)
“Dolaskom na čelo
Partije (1937. g. – Tito je ) shvatio svu složenost i značenje problema
koji se zvao “nacionalno pitanje u Jugoslaviji”. Smatrao je da ovaj
problem čini dio borbe za slobodu ugnjetenih klasa i naroda u
monarhističkoj Jugoslaviji… razmišljanje velikog dijela jugoslavenskih
komunista toga doba, može se definirati u nekoliko riječi: Niti
nacionalistički šovinizam, niti anacionalno i unitarističko
jugoslavenstvo.” (31,32). I tu je autor elastičan, pa dopušta da u fazi
nemoći Hrvata “jugoslavenstvo” može biti shvaćeno i I kao prikrivena
forma hrvatske nacionalne ekspanzije.” (26)
Na temelju britanskih
dokumenata, autor nam je dešifrirao Churchilova nastojanja da
Jugoslavija bude podijeljena na dvije nezavisne države. Jedna,
komunistička , uključivala bi Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (s
najbrojnijim partizanskim snagama), a druga bi bila monarhistička i
agrarna Srbija “ (35) Poslije se dogovaralo o podjeli utjecaja 50: 50,
što je sve Tito onemogućio suprostavljanjem “prava naroda Jugoslavije
na samoodređenje iodcjepljenje”. Pogrešno su dakle, mnogi smatrali da
bi podjela Jugoslavije 50 : 50 dovela zapadnu Jugoslaviju pod Britaniju,
ona je – kao što vidimo - predviđena za Staljina! Tito je itu posebno
zadužio Hrvatsku!
Posebno je značajno
ovo viđenje: “Prvenstveno , politika nesvrstanosti prema postojećoj
nepomirljivoj nacionalnoj podjeli unutar zemlje, bila je već tijekom
rata jasno prihvaćena kao ključno načelo Titove politike – spomenute
okolnosti vodile (su) Tita prema politici nekog trećeg puta u zamjenu
za politiku bipolarnosti…i to puno prije stvaranja tzv. Trećega
svijeta … ovaj treći put se suprostavljao šovinističkim
nacionalističkim snagama, ali i unitarističkim snagama koje su
negirale i samo postojanje nacija na tlu Jugoslavije.” Ukratko: Tito je
gledao Jugoslaviju kao “pokret nesvrstanih”, stvarao je u njoj
“miroljubivu koegzistenciju” i između razvijenih i nerazvijenih, ona je
svojevrsna “međunarodna zajednica” pa “ne bi bilo pretjerano tvrditi
da je temeljni jugoslavenski akt , ustav, zapravo jedan međunarodni
ugovor, koji legalizira miroljubivu koegzistenciju među različitim
nacijama”. (42, 109)
Interesantna je i ova
autorova opaska: “Općenito se misli da je 1948. Jugoslavija konačno
postala neovisna. No, sliku valja okrenuti: samo zato što je već bila
neovisna (zahvaljujući Titovom suprostavljanju blokovima) došlo je do
Rezolucije Informbiroa”. (54) Tito je otpočetka znao – ističe autor – da
“Staljinov Sovjetski Saveo vodi politiku ekspanzije I hegemonizma”, pa
je primao pomoć sa svih strana, dok je Staljinove “savjetnike” odbijao
na veoma lukav način”.
Originalan je i u slijedećem:
“… tijekom zadnjih mjeseci rata Tito je bio jedini autentični i priznati
vođa otpora u Jugoslaviji i jedini je uživao potporu kako Sovjeta, tako
I Britanaca i Amerikanaca. Nacionalisti svih boja (ustaše, četnici i
dr.) bili su dakle definitivno poraženi. Velika strategijska pogreška
svih nacionalista bila je u njihovom nepokolebljivom antikomunizmu u
trenutku kada je komunistički Sovjetski Savez prihvaćen kao partner
antikomunističkog Zapada!…Tito je uzeo u obzir i sve političke
“paradokse” trenutka, uspješno ih ukomponirao u svoje političko-vojne
projekte trudeći se na sve načine izbjeći … raspad Jugoslavije, jer je
osjetio da samo tako može sačuvati snagu zbog koje je potreban
antifašističkoj koaliciji.” (38)
Utjecaj Titove politike
među nesvrstanima i danas se osjeća. To je ove godine sagledala i
hrvatska vlada, jer bez nesvrstanih ne bi mogla ostvariti ambiciju da
Hrvataka postane nestalna članica Vijeća sigurnosti ,što je nekada bila
i Titova federacija!
Ovo izuzetno vrijedno
štivo zanimat će svakoga tko želi sagledati istinu o hrvatskoj bližoj
prošlosti i sadašnjosti.