TEMA XV.

 

Rodoljubno svećenstvo u NOB-i

 Ovaj  kratki prikaz oslanja se na izvore:

1. «Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945.» od Ćirila Petešića – Vjesnik, Zagreb, 1982. (Urednici Radovan Vukadinović, Dušan Bilandžić i Živko Gruden)

2. «I katolički svećenici pali u NOB-u 1941-1945. zaslužuju trajno sjećanje naroda», Dossier, Hrvatska, s popisom od fašista ubijenih svećenika.

3. Zlatko Frid, stručnjak za vjerske zajednice objavio je u Novom listu od 30.06. 1999. g. podatke o broju  svećenika pristaša NOP-a.

4. «Slučaj Stepinac» - predavanje ZIV-a 30.03. 1999. u Europskom domu u Zagrebu s analizom knjige Alekse Benigara «Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal», zagrebačko izdanje 1993. g. (nakon rimskog 1974. g.) Ovaj tekst umnožio je i poslao svima svojim organizacijama Savez društava «Josip Broz Tito» Hrvatske.

5. Ostali izvori, posebno naznačeni. Prostor i vrijeme ograničili su me tek na neke činjenice koje smatram da bi vas ovdje mogle zanimati.

(01)

Najugledniji svećenik bio je u NOB-u kanonik dr. Svetozar Ritig, župnik crkve sv. Marka u Zagrebu, vijećnik i funkcionar ZAVNOH-a. On će zajedno s dr. Ribarom, predsjednikom AVNOJ-a nakon kapitulacije Italije 1943. g. posjetiti Krk, Punat, Malinsku i dr. Tamo su razgovarali s biskupom Josipom Srebrenićem i sa poljskim franjevcem Dydekom, koji je predstavljao  poveću koloniju poljskih izbjeglica u Malinskoj. Dydeka će kasnije zarobiti Nijemci i odvesti u Dachau. (1 – str. 138-9).

(02)

U NOP-u je sudjelovao 141 katolički svećenik     (pored pravoslavnih) od kojih su 47-orica ubijena u logorima i zatvorima.

U jedan dan, 17.10.1942. g. u Jasenovcu  je ubijeno pet slovenskih svećenika protjeranih iz Štajerske. Nakon toga, ubijena su još trojica tih svećenika. (3 + 1 – str. 138)

(03)

U Hrvatskoj je bilo mnogo demokratskih i antiustaški raspoloženih građana, posebno u re-

dovima HSS-ovaca.No, za borbu i prihvat tih snaga pretpostavke su morali stvoriti Titovi komunisti. To je dr. Ritig najbolje izrazio na II. zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom 1943. g.:

«Uzbuđenim glasom sijedi je svećenik pozdravio uspjehe NOB-e, zatim se okrenuo mjestima gdje su sjedili predstavnici KPH nastavio:A za sve to hvala vama, dragi naši komunisti. Jer vi ste dali najveće žrtve i ostvarili ono za čim su težili najveći sinovi hrvatskog i srpskog naroda...» (Vjesnik, 30.10,1943.)

Tu ću upozoriti i na ove brojke: 1941.g. osnovan je Glavni štab Hrvatske – Hrvatska je dosegla 7000 partizana (bez udarnih grupa), 1942. g. 25.000 partizana, koncem 1944. g. – 150.000, kod čega je Hrvata bilo oko 60%. (v. EJ br. 5/1988 str. 363-371.)

 

(04)

 

Prilikom formiranja prve hrvatske vlade u Splitu 14.04.1945.g. šibenski biskup Jeronim Mileta pozdravio je prisutne riječima:

«Danas u ovom gradu Splitu na povijesnom i svečanom imenovanju prve vlade federalne Hrvatske u federativnoj Jugoslaviji, mi biskupi naših primorskih biskupija, sa svojim svećenstvom, čestitamo... prvoj vladi federalne Hrvatske... izražavamo našu zahvalnost i svim našim hrabrim borcima NOV-e sa svojim proslavljenim vođom ... Titom, a osobito onima, koji požrtvovno položiše svoje živote za domovinu ... Bila sretna i od Boga blagoslovljena Federalna Država Hrvatska!» (Slobodni dom (HSS-ov) od 19.04.1945.)

 

(05)

 

O istarskom svećenstvu    na čelu s Božom  Milanovićem dovoljno je spomenuti zahtjev «Staleške organizacije svih hrvatskih svećenika za Istru» Savezničkoj komisiji za razgraničenje od 19. 03. 1946. g. – «da se sva Istra i Julijska krajina priključe Jugoslaviji.» (Istra i Slov. Primorje, 1952. str. 503.) I njegov poznati odgovor u Parizu – «Režimi dolaze i odlaze, a granice se stvaraju za vijekove!»

 

(06)

 

Nadbiskup Stepinac odbio je takvu podršku dati Istri, Rijeci, Zadru i   otocima – služeći papi Piu XII i njegovoj politici pomaganja talijanskih imperijalista. U mome predavanju u Europskom domu ustvrdio sam da je Stepinac 1946. g. osuđen nevin u krivičnopravnom smislu , ali da u moralnom pogledu nije bio čist. Posebno se držao Papine – «između katolika i komunista ne može biti nikakve suradnje» - bez sličnog otklona prema fašistima, po čemu obojica u Europi imaju profašistički predznak. To je dovelo do apsurda – da su se njihovi napadi 1948. g.  na Titovu federaciju potpuno poklopili sa Staljinovim imperijalizmom i satelitskom  KP Italije!

            O brojnim lažima u Benigarovom tekstu vidi «www. Vonta. eu.»

 

(07)

 

Spomenut ću riječkog nadbiskupa u.m. Josipa Pavlišića, koji je u Stepinčevom Krašiću (Žumberak) 1942. g. izjavio: «Malo ljudi zna , ali je istina, da su zapadni Saveznici htjeli pošto-poto da ovi krajevi ne pripadnu Hrvatskoj. Moramo zahvaliti Bogu, ali i  mudrosti i odvažnosti Josipa Broza Tita, koji se odupro  engleskom generalu Alexanderu i njegovim nastojanjima da Istra ne pripadne Hrvatskoj. Dodao je i ovo:»Istina je slijedeća: Josip Broz Tito je dao ustanoviti Ustav 1974. g. po kojem se svaki narod  mogao odijeliti iz zajednice Jugoslavije, a to je legitimacija,kojom je naš narod išao u borbu za slobodu, to je crta kojom je Bog ravno pisao!»

(Novi list, 11.02.1997.)

(08)

 

Bilo je svećenika koji su bili ustaški i njemački agenti i uzrokovali velike štete NOB-i. Jedan od tih je bio Antun Žilavec, kapelan 1943. g. u Otočcu, što sam osobno istražio u okviru teme «Hebrang». O čemu je riječ?

Odmah nakon kapitulacije Italije glavne partizanske snage poslane su na obalu da preuzmu kapitulante i njihovo naoružanje. Političko vodstvo (Hebrang, Nazor, Ritig i drugi) ostalo je zaštićeno tek simboličnim osiguranjem. I tu je priliku Žilavac dojavio ustašama u Gospiću, čiji je «trup» iste noći dohrlio u Otočac. Srećom iznenada je nestalo struje, a smele su ih i snage osiguranja, tako da je glavni pokolj učinjen u mjesnoj bolnici, gdje su opatice prokazivale tko je od bolesnika partizan. Sve mu je dokazano na javnom suđenju, na kraju je i sam priznao svoju ulogu. Mjesni župnik Grga Starčević  posvjedočio je da su ustaše te noći zaklali 27 partizanskih ranjenika u bolnici... on ih je otpratio do groblja. Zašto ni takvu lako provjerljivu činjenicu ne mogu priznati?!

 (09)

 

Stepinac nije mogao dobiti izraelsko priznanje «Pravednik među narodima», dok je obični župnik iz velikogoričkog Ščitarjeva Dragutin Jesih – dobio bez problema. Činjenica je da je Stepinac zaštitio neke Židove, uglavnom iz mješovitih brakova, a zaštitio ih je i Jesih. Stepinčev lobi na čelu s teologom Adalbertom  Rebićem  optužio je bez osnove za to «srpski lobi», dok će Jesiha izbrisati da je postojao, da bi poznati falsifikator don Anto Baković «otkrio» - da su ga ubili partizani! Živi li tu još Osma zapovijed Božja?

Usporedimo ove provjerljive činjenice(1) Stepinac je zaista spasio jedan broj starijih Židova, što mu mi upisujemo u plus, iako će ih definitivno osloboditi partizani! (2) Slavko Goldštajn na raspravi o holokaustu u zagrebačkoj ŽO prenio je priznanje izraelskog predsjednika Jichaka Navona nakon što je Tito 1967. g. prekinuo odnose s Izraelom:»Bez obzira na sadašnje međudržavne odnose, židovski narod  ostaje zauvijek zahvalan jugoslavenskim partizanima, što je oko 5.000 naših sunarodnjaka došlo u mogućnost da se čestito bori protiv najvećeg zla koje nas je ikada snašlo»! Zašto nam Stepinčevi sljedbenici ni to ne žele priznati, draže im je izmišljati da smo gori od fašista (ne kažu ustaša!)

 

 (10)

 

Stepinčev biograf fratar Benigar svjedoči o Stepincu da je izjavio: «U NDH je državna uprava učinila mnoga dobra. Ona je usmjerila težište svoga djelovanja na unutrašnje  uređenje države u duhu Načela ustaškog pokreta, koja nisu u sebi sadržavala ništa što bi se protivilo vjerskoj i ćudorednoj nauci,,,» (B – 337-8) Bogdan Krizman objavljuje Stepinčevo panično pismo Papi od  18.05. 1943. g. gdje ga upozorava  - «da bi propašću NDH ili fatalnim smanjenjem (!) – tisuće najboljih hrvatskih vjernika i svećenika žrtvovalo dragovoljno i rado svoje živote da zapriječe tu strahovitu mogućnost.Time ne bi bilo uništeno samo onih oko 240.000 prelaznika sa srpskog pravoslavlja, nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svojim crkvama i svojim samostanima!» / Krizman – Pavelić između ... str. 527) 

 

(11)

 

Naš je stav da crkva može proglasiti svecem koga želi i za to  ne mora nikoga ništa pitati. No kad se pojavljuje na društvenoj sceni izvan vjerskih pitanja, onda podleže propitkivanju kao i svi mi ostali građani. I tu se mora pridržavati Ustava RH (čl. 41.) – vjerske su zajednice odvojene od države. To bi značilo i da se financiraju doprinosima svojih članova-vjernika. Nažalost ni njima ne vjeruju, zato trguju – vidimo s kim i kako!