UZROCI – POSLJEDICE
RATOVA U JUGOSLAVIJI 1991-2001.
»Prvi je zakon povijesti – ne reci ništa
lažno!
Drugi je zakon – imati hrabrosti reći
istinu!»
Marko Tulije Ciceron
Pripremne bilješke za raspravu na
Okruglom stolu beogradskog Društva za istinu na temu «Uzroci –
posljedice ratova u Jugoslaviji 1991-2002. godine.»
Pokušat ću izložiti jedan pogled iz Hrvatske u obliku teza, koje su tako
formulirane da traže kritički osvrt. Korisno je krenuti od početka naše
spirale «uzrok – posljedica» - bez ikakvih ograničenja.
Treba odmah naglasiti da su prvu, Karađorđevićevu, Jugoslaviju
(1918-1941.) kao i drugu, Avnojsku Jugoslaviju (1943-1991.), stvorili u
prvom redu vanjski faktori – interesi velikih sila. One su svakako
iskoristile i jugoslavensko raspoloženje, koje je postojalo u Austriji,
odnosno Austro-Ugarskoj (od 1867. g.), a čiji su protagonisti bili
Hrvati: Ljudevit Gaj («Velika Ilirija», 1835.), katolički svećenici,
biskup J: J. Strossmayer i kanonik F. Rački (JAZU, 1867.), starčevićanci
– pravaši Ante Trumbić i Frano Supilo (Jugoslavenski odbor 1915-1918.) i
drugi.
Te je ideale grubo povrijedila velikosrpska Karađorđevićeva Jugoslavija.
Neodrživo je bilo drobljenje i mrcvarenje hrvatskog nacionalnog i
državnog bića: već 1922. g. Hrvatska je razbijena u šest oblasti s time,
da je Međimurje i okolina Rijeke uključena u slovenske oblasti; nakon
diktature 1929. g. Hrvatska je razbijena u pet banovina, tako da je
Dubrovnik uključen u crnogorsku Zetsku banovinu; sporazumom Cvetković –
Maček iz 1939. Hrvatska je ostala bez Baranje i Dvora na Uni, koji je
pripao projektiranoj «Banovini srpske zemlje», sa sjedištem u Skoplju,
što zbog rata nije ostvareno. Izigravši saveznike Bošnjake-Muslimane,
Maček je dobio 27% teritorija BiH, a Srbija 73% (danas imaju 49%! i time
su umnoženi uzroci kasnijim nemilim događajima.
Dobro je što su rezultati antifašističke borbe (1941-1945.) i njima
suglasan Ustav SFRJ iz 1974. g. omogućili razdruživanje i stvaranje
samostalnih država, među njima i Republike Hrvatske. Zašto se to nije
moglo sprovesti po primjeru Češke i Slovačke, ili SSSR-a, zašto je
cijena naših razdruživanja bila tako užasna i tko je za to odgovoran,
ostaje da mirno i objektivno razmotrimo.
Po meni za to su najodgovorniji
Slobodan Milošević i Franjo Tuđman iako ne u jednakoj mjeri.
Evo zašto: I jedan i drugi su ignorirali činjenicu da je KESS
(Konferencija za europsku sigurnost i suradnju) još 1975. g. u
Helsinkiju (predsjedavao joj je i Tito!) zaključila – da u Europi neće
biti dopuštena promjena državnih granica silom, to isto sadrži i Titov
Ustav iz 1974. g., uz naglasak da su republike – države.
Još prije Miloševića, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), provokativno
je na Dan Republike 29. studenoga 1989. g. (dakle u SFRJ!) izdala
«Proglas građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelome hrvatskom narodu» s
naglaskom: «Nastupio je prijelomni i odsutni povijesni čas…(i pod t. 2.)
ističemo zahtjev za teritorijalnom cjelinom hrvatskog naroda u
njezinim povijesnim i prirodnim granicama!»
To je ratni, antieuropski plan, i uz to nevjerojatno nepismen! Kad sam
autora ove formulacije Josipa Manolića upitao: «Koje su ti to «povijesne
i prirodne granice»?
– uz objašnjenje da hrvatske granice u Istri nisu išle dalje od Raše,
da Baranja nikada prije nije bila u hrvatskim granicama, znači li to da
nudite talijanskoj iredenti Istru, a Miloševiću Baranju? Konačno,
granice Tomislavove i Krešimirove Hrvatske nisu iste! Odgovorio mi je:
«Ma nismo mi mislili na Talijane i Miloševića!» Ostaje nam dakle BiH,
barem onih 27% - koje je dohvatila Mačekova Banovina Hrvatska – kako će
nam kasnije «objašnjavati» Tuđman. Iako su hrvatski Srbi do tada bili
konstitutivni narod, njih se ne spominje, kao ni ostale manjine, što će,
uz sporazumijevanje s Miloševićem na račun BiH, postati pravi ratni
plan, koji će – predvidivo – pokopati i njihovu antieuropsku krvavu
avanturu!
Građani Hrvatske i SiCG – bez obzira na nacionalnost – dugo će plaćati
saniranje ovih Milošević – Tuđmanovih zlodjela.
Novo udruživanje osamostaljenih i međunarodno priznatih republika i
prijenos dijela suvereniteta na međunarodna tijela može ići samo u
okviru zapadno-europskih organizacija i na njima primjeren način. Obnova
bilo kakve treće Jugoslavije ne dolazi u obzir. Za osamostaljivanje
Hrvatske 1991. g. izjasnilo se preko 90% građana izašlih na referendum.
Po Ustavu RH o tome bi se opet moralo odlučivati na referendumu, a tu
Jugoslavija nema izgleda! Dakle, sve mora biti drugačije!
U povijesno danim uvjetima, tri su se glavne političke snage u Hrvatskoj
natjecale za rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja, posebno u periodu
Drugog svjetskog rata 1941-1945. g.
1. Pavelićev fašistički (ustaški) pokret potpuno se oslonio na
fašističke okupatore za ime f o r m a l n e «Nezavisne Države
Hrvatske».
2. Mačekova HSS nije se htjela boriti protiv okupatora i kvislinga,
vezala se za obnovu Karađorđevićeve Jugoslavije i čekala što će odlučiti
velike sile, kao takva nije mogla biti ozbiljniji politički faktor.
3. Titova KPH (kao dio KPJ) odmah je ponudila: nepriznavanje okupacije,
obustavu bratoubilačkog klanja (onda spasonosnom parolom «Bratstva i
jedinstva»), istjerivanje okupatora oružanom borbom, ujedinjenu Hrvatsku
s Dalmacijom, Istrom i ostalim otetim nam krajevima, te federativnu
Jugoslaviju s Hrvatskom, kao jednom od šest saveznih federalnih država, s demokratskim i drugim narodnim
pravima, uz kažnjavanje svih ratnih i poratnih zločinaca. Taj su program
prihvatili najširi slojevi naroda, kao realan je i ostvaren – uz pomoć
svih naroda Jugoslavije. Zato smo pobijedili i postali svi zajedno
priznata snaga antifašističke koalicije.
Sjetimo se samo F. Roosevelta, predsjednika SAD, 1944. g.:»Titova odluka
da se Jugoslavija bori protiv nacista jest prekretnica u povijesti
Drugoga svjetskog rata…» Ili W. Churchilla iste godine: «Maršal Tito se
pokazao ne samo kao veliki vojskovođa, već isto tako i kao izvanredan
državnik…»
Bez pomoći ostalih naroda Jugoslavije toga ne bi bilo: bez Titova
pokreta imali bismo Dražu Mihailovića i Karađorđeviće. Nije bez razloga
poznati emigrant prof. Bogdan Radica po povratku u Hrvatsku 1990. g.
izjavio: «Ipak je bolje da je došao Tito nego Draža Mihailović, da je
došao Draža Mihailović, ne bi nas Hrvata više bilo!» (Vjesnik).
Na temelju Krimske preporuke šefova Savezničkih sila s Jalte, u veljači
1945. g. AVNOJ se proširio kooptiranjem 118 novih vijećnika iz redova
poslanika prijeratne Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, izabranih
u prosincu 1938. g., koji se nisu kompromitirali suradnjom s
okupatorima, zatim od pripadnika građanskih grupa i stranaka koje su
surađivale s Narodnim frontom Jugoslavije, te uglednih javnih radnika.
(EJ, br. 1/164). Time je realiziran i prethodni sporazum Tito-Šubašić iz
1944. g.
U okviru rečenog, Milan Grol, predsjednik Demokratske stranke Srbije,
postao je 7. ožujka 1945. g. potpredsjednik prve Titove Vlade; Dragoljub
Jovanović, predsjednik Narodne seljačke stranke Srbije, kooptiran je u
Predsjedništvo AVNOJ-a, Ivan Šubašić postaje ministrom vanjskih poslova
itd. Problemi su nastali tek u ljeto iste godine kad je Grolova stranka
odbila da se priključi Narodnom frontu, što je faktično značilo
nepriznavanje tekovina NOB-e i AVNOJ-a, samim time mogućnost
nastavljanja oružanih borbi u slučaju da Grol pobijedi na predstojećim
izborima u Srbiji. Takva mogućnost bila je realna, posebno stoga što je
Draža Mihailović sa svojim četničkim odredima bio još u šumama Srbije.
Budući da je Tito formalno bio imenovan kraljevskim mandatarom za
predsjednika Vlade, ta je frakcija očekivala
podršku s te strane i zapadnog dijela Saveznika. To se nije moglo
dopustiti, Tito je zabranio stranke izvan Narodnog fronta – uz golemu
podršku građana zapadnog dijela zemlje i svih boraca NOP-a. To nam je
omogućilo brz prijelaz na obnovu i izgradnju porušene zemlje.
Velikosrpski interesi bili su ugroženi i samim izgledom vrhovne vlasti:
Tito – predsjednik Vlade, dr. Ivan Ribar – predsjednik Prezidiuma
Narodne skupštine, Andrija Hebrang – šef cjelokupne obnove i izgradnje
zemlje, Ivan Gošnjak – šef generalštaba JA, Edvard Kardelj – ministar
vanjskih poslova, Frane Frol – ministar pravosuđa itd.
Interesantna je činjenica: obje jugoslavenske strane koje su se 1944. g.
udružile protiv fašističkog okupatora vodili su Hrvati: Tito i Ivan
Šubašić, bivši ban Banovine Hrvatske.
Program izgradnje zemlje omogućio je svima veliki razvoj materijalnih i
duhovnih vrijednosti. Mnogostruko je povećana narodna imovina. Titova
Jugoslavija desetljećima je imala najvišu stopu razvoja u Europi, a u
okviru Jugoslavije to su bile Slovenija i Hrvatska. Ne stoji tvrdnja da
je «sve odlazilo u Beograd» - mnogo je toga odanle i vraćano u obliku
regresa, ekstraprofita i dr.
Titov program otvorio je do određene mjere razvoj tržišne privrede,
uključivanje u međunarodnu podjelu rada, aktiviranje radničkog i
društvenog samoupravljanja, a kroz Pokret nesvrstanosti i realniju borbu
za mir i međunarodnu miroljubivu koegzistenciju i suradnju na bazi
ravnopravnosti i tolerancije – svega što je bilo u osnovi antifašističke
borbe i što se temelji na antifašističkoj pobjedi 1945. g.
Iako je daleko čovječniji od svih poznatih projekata izgradnje
socijalizma (ne komunizma, koji nigdje i nikada nije postojao, jer
vlast komunističke partije to nije, kao što ni vlast demokršćanske
partije nije kršćanstvo!), taj je program imao i niz slabosti i
ograničenja: ekonomska kriza, visoka stopa inflacije, povećanje stope
nezaposlenosti, veliki državni dugovi, neodrživo skupa uprava, vojska i
policija, te druge nedaće što su kasnije korištene za izazivanje zla
koje nas je na kraju porazilo. Taj jednopartijski sistem nije mogao
riješiti nadošle probleme, nedosljednost u tržišnom takmičenju zamračilo
je perspektivu razvoja.
Jedan od uzroka naših ratova su i mitovi o žrtvama rata i poraća. Dr.
Bogoljub Kočović (Srbin – emigrant, statističar, magistar ekonomije,
čikaškog Sveučilišta, doktor međunarodnog prava pariške Sorbone) tek je
1985. g. u Londonu u svojoj knjizi «Žrtve Drugog svetskog rata» objavio
okvirne podatke o žrtvama rata prepolovivši njihov službeni broj sa
«preko 2,000,000» na maksimum 1,014,000. Četiri godine nakon njega
hrvatski će demograf ing. Vladimir Žerjavić (statističar OUN) doći do
sličnih rezultata – 1,027.000. O znanstvenoj korektnosti govori i ova
činjenica: za srpske žrtve Kočović daje okvir od 487.000, a Žerjavić –
530,000; hrvatske pak žrtve Kočović cijeni na 207.000, a Žerjavić na
192.000. («Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu»,
Zagreb, 1989.) U svojoj knjizi «Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i
Bleiburga» - (Zagreb, 1992.) Žerjavić za Jasenovac daje okvirnu brojku
od oko 83.000 žrtava, a za područje Bleiburga «do najviše 55.000 Hrvata
i Muslimana». Apsurdno je stoga velikosrpsko napuhavanja Jasenovca na
preko milijun srpskih žrtava, kao i ustaško Bleiburga do 500 tisuća samo
Hrvata!
Velika je šteta što nismo postupili kao Francuzi: Tamo je desnica
slobodno tvrdila da je Maquis (gerilci Pokreta otpora) likvidirao bez
suda 105.000 kolaboracionista, dok De Gaullle spominje brojku od 10.842
– deset puta manju. Kod toga naglašava: «Ta je brojka bolna, ali je
ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili
(kolaboracionisti) i kakve su njihove posljedice.» (H. Lotman: L'
épuration). U tom izboru velika većina Francuza prihvatila je De Gaullea
i napetosti su bitno smanjene!
Hrvatski su antifašisti predložili da ta pitanja raspravi međunarodna
komisija ili arbitraža (ZIV – «Ispitati sve zločine!», Večernji list od
18. srpnja 1990. g.) da rezultate svi prihvatimo i napokon ozbiljno
započnemo rješavati aktualne životne i državne probleme. Hrvatski
fašisti (ustaše) to ne prihvaćaju – oni žive od manipulacija sa žrtvama!
Mislim da treba principijelno prihvatiti i sve zahtjeve da se utvrde
putem nezavisnog suda, u zakonom propisanom postupku i zločini počinjeni
s naše partizanske strane. Ne koristi nam da sami pišemo svoju «biografiju»,
više će nam koristiti ozbiljan nezavisni sud – radi boljeg «sutra» za
sve!
U vezi s normalnom (kao na Zapadu) antifašističkom represijom valja
ukazati – baš s naše strane – na tada principijelnu srbijansku
represiju, za koju velike zasluge ima Miloš MInić, onda državni tužitelj
u Srbiji. Tada je Draža Mihailović (15. srpnja 1946. g.) osuđen na kaznu
smrti strijeljanjem - «što je u skladu s politikom okupatora…raspirivao
nacionalnu i versku mržnju…usled čega su njegove četničke bande izvršile
masovne pokolje hrvatskog, muslimanskog…stanovništva… Njegovi su
četnici…zaklali u Foči oko 1000 lica muslimanske veroispovesti…
Septembra 1942. godine …ubili su u Makarskoj oko 900 Hrvata, nekoliko
katoličkih sveštenika žive odrali i 17 sela popalili…Juna 1943. g. u
toku Pete neprijateljske ofenzive klali su partizanske ranjenike sa
Sutjeske, zaklali su tada u selu Jeleču i Vrbici dr. Simu Miloševića
(sveuč. prof. iz Beograda) i hrvatskog pesnika Ivana Gorana Kovačića…»
Lazar Marković, suradnik Dražin, osuđen je – «što je napisao pamflet «O
Hrvatima i o držanju Hrvata», u kome je sa zločinačkom promišljenošću
napao ceo hrvatski narod, bacajući na njega svu odgovornost za strašne
zločine koje su izvršili Pavelićevi ustaše nad Srbima…što je klevetao
narodno-oslobodilački pokret kao «ustaško-hrvatski pokret, koji se vodi
pod boljševičko-partizanskom firmom…»
Partizanska vojska bila je dobrim dijelom seljačka. Velika je greška
učinjena poslije rata općim napadom na seljaštvo predugim otkupom i
utjerivanjem u «kolhoze». Napravljena je šteta – ne samom izolacijom
moguće Staljinove pete kolone nakon 1948. godine – nego nečovječnim
tretiranjem tih «informbiraša» u zatvorima i na Golom otoku. Štetni su
bili i masovni progoni «hrvatskih proljećara» nakon 1971. godine i
brojne uništene egzistencije. I pretjerano ograničavanje vjerskih
sloboda u ranijem periodu ostavilo je brojne ožiljke.
Velika je greška počinjena pokušajima stvaranja nove nacije
«Jugoslavena», na štetu povjesno već afirmiranih nacija. Štetno je bilo
i umjetno ujedinjavanje jezika u jedan «srpsko-hrvatski» jezik, pa one
afere iz 1967. g. u vezi s Deklaracijom zagrebačkih intelektualaca
(uključujući i Krležu), pa favoriziranje srpskih kadrova u Hrvatskoj
(sjetimo se poniženja: šefa SKH Stanka Stojkovića, šefa Televizije
Veljka
Kneževića, šefa «Vjesnika» Steve Maoduša! I dr.). Sjetimo se i brojnih
«emisara» iz Beograda koji su zloupotrebljavali SUBNOR u više srpskih
sredina za velikosrpske interese!
Štetna je bila i kolektivna osuda i protjerivanje 1945. g. velikog broja
Nijemaca i Talijana, usprkos činjenici da smo u NOB-i imali i njihove
partizanske jedinice; zanemarena je i «Fratellanza», koja je okupljala
Hrvate, Slovence i Talijane Istre i imala bitnu ulogu u oslobađanju ovih
krajeva, uključujući i Trst 1. svibnja 1945. g.
Zaboravilo se na nacionalno pitanje kako ga je Titov pokret zastupao i
provodio u NOB-i! Istina je, da i kod nacionalnog pitanja postoji «nužna
obrana», kao i «prekoračenje nužne obrane» (nacionalizam, šovinizam), tu
u praksi nije lako određivati granice. Simptomatična je izjava
predsjednika SK BiH Cvijetina Mijatovića u Mostaru, nakon pada Rankovića
1966. g.: «Kao komunista i Srbin izjavljujem da je teško bilo biti Hrvat
u zapadnoj Hercegovini!» Najopasniji su pak bili velikosrpski napadi na
Titov Ustav iz 1974. g., poništavanje autonomija Vojvodine i Kosova i
negiranje državnih granica republika, tretirajući ih kao
«administrativne!»
Kao i svi ostali naši antifašisti i mi u Hrvatskoj moramo sagledati
pozitivna i negativna iskustva Titova vremena za našu sredinu. Na
iskustvima Karađorđevićeve Jugoslavije Titov je program u sam vrh
prioriteta stavio nacionalno pitanje i to kao revolucionarno pitanje!
«Slalom» je otpočeo osnivanjem Komunističke stranke Hrvatske 1937. g.,
realiziran Federacijom 1943. g., te stvaranjem Federalne Države Hrvatske
1944. g. i konačno faktičnom konfederacijom po Ustavu SFRJ 1974. g. Nije
to bila ni laka ni ravna linija!
Nekoliko Titovih orijentira:
«Internacionalizam za komuniste ne znači, da oni radi toga što su
internacionalisti prestaju pripadati svome narodu. Hrvatski komunista
nije neki «internacionalista» koji visi u zraku, nego je on komunista –
Hrvat, koji se svim snagama zalaže za pobjedu hrvatskog naroda. Za
srpskog komunistu internacionalizam znači, u prvom redu dosljednu borbu
protiv velikosrpske politike srbijanskih vladajućih klasa. A za
hrvatskog komunistu internacionalizam znači u prvom redu najaktivnije
učestvovanje u oslobodilačkoj borbi hrvatskog naroda i
bratski savez između hrvatskih radnika i seljaka i bratski sporazum sa
srpskim radnim narodnom.» (Proleter br. 1/1937.)
«Režimu velikosrpske prevlasti treba učiniti kraj. Srpski demokratski
narod mora razumjeti da mu samo dobrovoljna suradnja sa svim narodima
Jugoslavije osigurava vlastitu političku slobodu i nezavisnost. Oni neće
pobijediti reakciju i fašizam, ako ne bude razbijen velikosrpski
šovinizam, ako ne budu iskorijenjeni njegovi ostaci u vlastitim redovima
i ako ostane ma i sjenka tutorstva nad Hrvatima i Slovencima. Ni jedan
narod ne može biti slobodan ako ugnjetava druge narode!» (Proleter br.
2/1937.)
U Proleteru iz prosinca 1942. g. naglašava: «Riječ
Narodnooslobodilačka borba bila bi samo jedna fraza, pa čak i prevara,
kada ona ne bi, osim opće jugoslavenskog smisla, imala i nacionalni
smisao za svaki narod posebice, tj. kada ona ne bi, osim oslobođenja
Jugoslavije, značila u isto vrijeme i oslobođenje Hrvata, Slovenaca,
Srba, Makedonaca, Arnauta, Muslimana itd., kada Narodnooslobodilačka
borba ne bi imala tu sadržinu da zaista nosi slobodu, ravnopravnost i
bratstvo svim narodima Jugoslavije. U tome i jeste suština
Narodnooslobodilačke borbe.»
Za vrijeme I. zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću koncem studenoga 1942. g. Tito
vijećnicima iz Hrvatske na čelu s Andrijom Hebrangom, daje zadatak
osnivanje ZAVNOH-a kao jezgre buduće federalne Hrvatske; slično i
vijećnicima iz BiH, budući da su to bile najjače naše partizanske
zemlje.
Rezultat: Projekt Federacije sa II. Zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu prihvatio
je ZAVNOH u Topuskom (8-9. svibnja 1944.g.) temeljem Odluke o odobrenju
rada predstavnika Hrvatske na II. Zasjedanju AVNOJ-a, te odlukom o
ZAVNOH-u kao vrhovnom zakonodavnom i izvršnom narodnom predstavničkom
tijelu i najvišem organu državne vlasti Demokratske Hrvatske s
proglašenjem Federalne Države Hrvatske – nasuprot kvislinške
«Nezavisne Države Hrvatske», koja nije bila ni nezavisna ni hrvatska.
Valja zabilježiti i ove činjenice:
Naše zapadne granice osigurane su prodorom Titovih snaga u Trst 1.
svibnja 1945. g., zatim Mirovnim ugovorom s Italijom 1947. g.,
Londonskim memorandumom o suglasnosti uz priključenje kotara Buje 1954.
g. i na kraju konačnim definiranjem granice Osimskim sporazumima 1975.
g. – što osigurava i danas Hrvatsku od talijanskog iredentizma.
Federalna Država Hrvatska stasala je kroz Narodnu Republiku Hrvatsku i
Socijalističku Republiku Hrvatsku do sadašnje Republike Hrvatske. Prvi
predsjednik na tom putu bio je veliki hrvatski pjesnik i rodoljub
Vladimir Nazor.
Sve su te hrvatske republike u Titovim granicama obuhvaćale 56.538
kv.km. U odnosu na Mačekovu Banovinu Hrvatsku (1939.) ona je veća za
4.799 kv.km. (kada izuzmemo dijelove BiH). Tu je uvećanje Istrom za
3.130 kv.km., Baranjom za 1.214 kv.km., te Dvorom na Uni, Rijekom,
Zadrom i otocima za 1.144 kv.km. Umanjena je tek za kotar Šid (689
kv.km.) na račun mnogo veće Baranje.
Često se u nas neke stvari idealiziraju i uzimaju izvan stvarnosti. Zato
treba jasno reći da je Titov program Federacije ostvaren 1943. g.
zahvaljujući realnom odnosu političkih i vojnih snaga. Hrvatska je tada
imala 37 operativnih brigada (ne računajući ostale snage), BiH je imala
23 brigade, Slovenija 17, a uža Srbija svega 3 brigade. Već u siječnju
1944. g. od ukupno 11 korpusa NOVJ Hrvatska je imala pet korpusa: IV.
korpus (Lika, Kordun, Banija), VI. korpus (Slavonija), VIII. korpus
(Dalmacija), X. Korpus «Zagrebački» (Sjeverozapadna Hrvatska) i XI.
korpus (Hrvatsko primorje i Gorski kotar).
Zahvaljujući ovom odnosu snaga, BiH nije postala pokrajina u sastavu
Srbije, već ravnopravna republika – spasonosni tampon između mogućih
velikodržavnih posezanja iz Srbije i Hrvatske.
Manje je poznato da je mjesec dana prije AVNOJ-a II. Održan pripremni
sastanak partijskog vrha – Politbiroa CK KPJ (listopad 1943. g.) na kome
je donesena za Hrvatsku važna odluka. Dalmacija se neće ubuduće
tretirati kao pokrajina, već kao hrvatska oblast i svoje će delegate u
AVNOJ slati u sastavu jedinstvene delegacije ZAVNOH-a. Time je i s te
strane ujedinjena Hrvatska u skladu s njenim težnjama.
Problem hrvatskih Srba.
Hrvatski su Srbi 1941. g. imali izbor pred ustaškim genocidom: ili se
priključiti radikalima i njihovim četnicima ili Titovom antifašističkom
frontu i iskrenoj suradnji s Hrvatima u duhu «Bratstva i jedinstva».
Velika većina prihvatila je Titov program i tako postali – uz Hrvate –
konstitutivnim elementom Federalne Države Hrvatske, odnosno SRH – do
osamostaljenja 1991. g. Valja podsjetiti na Hebrangove riječi na
ZAVNOH-u:
«Hrvatska je dala svoj veliki
doprinos narodnooslobodilačkoj borbi svih naroda Jugoslavije. Osobito su
mnogo doprinijeli Srbi u Hrvatskoj, koji su dugo vremena snosili glavni
teret borbe.»
«Srbi u Hrvatskoj, koji su lili svoju
krv i podnosili velike žrtve, pokazali su i ogromnu ljubav za svoju
hrvatsku domovinu. Zločin bi bio prema srpskom narodu, prema podnesenim
žrtvama, kad bi se samo i pomislilo na to, da se Srbima uskrate ona ista
prava, koja će imati Hrvati. Srbi u Hrvatskoj zaslužili su da budu
potpuno slobodni i ravnopravni s Hrvatima.»
(Dokumenti ZAVNOH-a).
Interesantna je i ocjena uloge hrvatskih Srba, koju je u ustaškoj
«Hrvatskoj reviji» (br. 11/1961.) iznio Eugen Dido Kvaternik, jedan od
njihovih najžešćih progonitelja u vrijeme NDH: «U našoj oskudnoj
političkoj literaturi još nije dovoljno istaknuta povijesna činjenica,
da su za vrijeme diktature (1929.) dakle, u času najveće najezde
velikosrpstva, Pribičević (Svetozar) i njegovi pristaše bili na
hrvatskoj strani, činjenicu, koju hrvatska politika, napose ustaška,
nije ispravno ocijenila. Ali, preko svih programatskih razlika i
momenata dnevne politike, ona dokazuje, da je u Hrvatskoj bilo mnogo
Srba, koji su Hrvatsku, a ne Srbiju smatrali svojom domovinom.»
Od posebnog su značenja kritičke primjedbe Šime Balena, svojedobno
vijećnika ZAVNOH-a i AVNOJ-a, kasnije počasnog predsjednika HDZ-a, na
Tuđmanovo uvodno izlaganje na Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. g. u
Zagrebu. Od 11 točaka citirat ću samo prvu točku:
«1) Osnovni nedostatak teksta je nedovoljna pažnja što si je posvetio
Srbima u Hrvatskoj, koje (u pozitivnom smislu) spominješ svega jednom, i
to u odjeljku «Gledišta HDZ…» u točki 13. (str. 24), u rečenici: «…
priznajući sva prava srpskom i svakom drugom pučanstvu u Hrvatskoj…» - a
to je, po mome mišljenju, nedostatno obzirom na značenje koje imaju i
ulogu koju su imali, i još uvijek imaju (a imat će i ubuduće) kod nas.
Toga su bili svjesni svi hrvatski političari novijeg doba sve od Gaja i
njegovih Iliraca i Jelačića, Strossmayera i braće Mažuranić i Šubašića,
sve do Tita, Hebranga i Bakarića, pa su itekako vodili računa o Srbima –
svi osim Starčevića u njegovoj ranoj fazi, ali kasnije je i on popustio.
Čak je ustanička vojska njegova najbližeg suradnika Kvaternika bila
najvećim dijelom sastavljena od Srba, pa je i sam komandant Čuić bio
Srbin, a Starčevićev «nasljednik» i sinovac dr. Mile Starčević, bio je
za suradnju s Hrvatsko-srpskom koalicijom, pa čak i sa Srbijom… Kako se
HDZ svojim programom smatra nosiocem i nastavljačem najboljih tradicija
starčevićanstva, radićevštine i hrvatske ljevice, zašto se ne bi
poslužila i tim njihovim povijesnim iskustvom? To prije što su mnogi
članovi HDZ, među kojima i ti i ja, živi svjedoci o golemom sudioništvu
Srba u narodnooslobodilačkoj borbi u prve dvije godine NOR, veliku su
većinu NOV i partizanskih odreda Hrvatske sačinjavali Srbi! To nikada ne
smijemo zaboraviti. No, osim osjećaja, na suradnju i suživljenje sa
Srbima upućuje nas i politički razbor: odbijemo li Srbe od sebe, ugrozit
ćemo najmanje 1/3 teritorija SR Hrvatske, pa se čak izvrgnuti opasnosti
da je prepolove u dvije odvojene jedinice;: sjevernu i južnu (kao prije
Tomislava) jer su najkompaktnije naseljeni baš u njezinoj sredini: Donji
Lapac, Gračac, Knin, Obrovac, te negdje dopiru do mora, kao u Čibuljini,
Karinu, Obrovcu i dr. HDZ je danas jedna od najjačih (a možda i
najjača) stranka u Hrvatskoj, pa i na nju pada velika odgovornost za
sigurnost hrvatske, a nje nema bez osjećaja pune sigurnosti Srba u njoj.
Omogućimo li to, razbit ćemo sve pokušaje velikosrpskog hegemonizma da
on njih stvori «ugarak», kako ono reče Milan Pribičević u poruci
prečanskim Srbima: «Ne budite ničiji ugarak i Hrvatskoj!»
Uzalud mudrost ovog čestitog partizanskog prvoborca Šime Balena, a ni
uvezeni ustaše nisu se obazirali na samokritiku Dide Kvaternika. I
dobili smo – što smo dobili! Velikosrpski faktori, uz pomoć HDZ-ove
politike, te brojnih Miloševićevih «emisara», koji su u pretežno
srpskim krajevima okrenuli čak i SUBNOR protiv tekovina NOB-e, uspjeli
su što ni u mnogo žešćem ustaškom teroru 1941. g. nisu bili uspjeli –
naveli su veliki broj Srba da izdaju svoju domovinu Hrvatsku i time
izgube teško stečeni status konstitutivnog elementa hrvatske državnosti!
Ipak, bez obzira na rečeno, mišljenja
sam da bez povratka Srba u njihove domove Hrvatska neće zaživjeti,
posebno na spoju sjeverno i južno od Zrmanje.
Treba nešto reći i o «slučaju Hebrang», s kojim sam se bavio godinama i
sve bitno podvukao u svojoj knjizi «Hebrang» (Zagreb, 1988.) Činjenica
je, da je Hebrang bio daleko najuspješniji realizator Titovog
antifašističkog programa, zahvaljujući i za to najpovoljnijim uvjetima,
hrvatskoj tradiciji, tradiciji Radić-Pribičević, najjačem radničkom i
komunističkom pokretu i bjesonaučnom ustaškom teroru. Nesporno je i da
je likvidiran, bez suda, na temelju falsifikata frakcije Đilas-Ranković.
Još danas razni fašistički i staljinistički elementi, posebno iz
Beograda, šire famu da je Hebranga dao likvidirati Tito, jer da se je
bojao njegovog većeg ugleda u zemlji. Tu treba jasno reći: Hebrang nije
imao poseban utjecaj ni u jednoj republici, nigdje, ni u Hrvatskoj, nije
mogao konkurirati Titu. Hebrang nije bio ni vizionar, nije imao neki
svoj program, zato i nije postojao pojam «hebrangovac». A da je i u
okviru Titova pokreta bilo frakcijskih borbi, i prema kraju sve više, to
ne treba nikome dokazivati. O specifičnom pak odnosu Tita i Hebranga –
drugom prilikom.
Tuđman je sa svojim HDZ-om formalno priznavao zasluge antifašističkih
boraca, a onda im oduzeo sva njihova prava i sa svojim «udarnicima»
porušio više tisuća spomenika i spomena na partizanske zasluge i žrtve.
Njegove i Gojka Šuška posebne organizacije porušile su i spalile na
tisuće srpskih kuća kako bi im onemogućili život u Hrvatskoj – po uzoru
na ustaške fašiste. Sve to stavlja pred istinske antifašističke borce
velike i teške zadatke, prije svega da svatko u svojoj sredini djeluje
na raščišćavanju ovih stravičnih ruševina, konkretno:
- osigurati svima prognanima povratak na njihova ognjišta, pronaći
nestale, otvoriti jame genocida, obeštetiti sve fizičke i pravne osobe,
čija je imovina oduzeta ili uništena, te kazniti odgovorne za te zločine
– ma tko oni bili;
- riješiti pitanje ratnih šteta, makar i putem međunarodnih organa,
kako bi i to žarište sukoba bilo prevladano;
- što prije – prema doprinosu – podijeliti imovinu bivše SFRJ i
uključiti ju u obnovu i razvoj svake zemlje sljednice;
- otvoriti i maksimalno iskoristiti bivše zajedničko tržište, bez bilo
kakvih državnih asocijacija, čisto gospodarski – na dobro sviju;
- stvarati klimu poštivanja svakog čovjeka, naroda, vjere itd.,
toleranciju, podizati moderni uspon po vertikali (prosvjeta, kultura,
znanost, tehnologija), odbaciti i pomisao na horizontalu (širenje na
tuđu zemlju);
- stvarati građanske organizacije za suradnju na zaštiti ljudskih i
nacionalnih prava, neprekidan rad na demokratskom odgoju i praksi svih
građana u našim republikama.
Hrvatski će antifašisti na tom planu dati sve što je u
njihovim mogućnostima!