TEMA VIII.

 

Maksimirska  mogila 

Preporučam našim obrazovanim mladim ljudima – da razmisle o ovom našem jedinstvenom spomeniku kulture i njegovom najsvrsishodnijem korištenju. Riječ je o Maksimirskoj mogili – uzdignutom humku na prekrasnom dijelu Maksimira, podignutom u spomen tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva ljeti 1925. godine i to od zemlje i kamena iz svih naselja i povijesnih mjesta u Hrvatskoj i svijetu gdje živu Hrvati. 

            Predlažem stoga da - Hrvatska mogila u maksimirskom parku postane mjesto za najviše državne i nacionalne počasti. Tri su ovdje vrijednosti: zemlja iz svih hrvatskih krajeva, obljetnica hrvatske države i kraljevstva i sokolska preporuka: «U zdravom tijelu – zdrav duh!» 

            Možda je najbolje početi sa završnim pasusom sokolskog plana o gradnji ove mogile:

«Takav spomenik izgrađuje hrvatsko sokolstvo u danima kad cio narod slavi hiljadugodišnjicu hrvatskog kraljevstva. Tim spomenikom želi hrvatsko sokolstvo da simbolizira svoju ljubav prema rođenoj grudi, želi da simbolizira mjesto, gdje počivaju svi naši narodni velikani, junaci, kraljevi, učenjaci i svi oni kojima je zub vremena zametnuo grobove! Tu će biti položena gruda zemlje svima onima, koji su i za vrijeme (Prvog svjetskog rata kao neznani junaci izgubili svoj život, e da njihovi ne znaju, gdje su im zemni ostaci.» 

            Interesantan je «Plakat za treći svesokolski slet», koji objašnjava prof. dr. Rudolf Horvat: «Ovaj plakat izradio je hrvatski slikar Ljubo Babić. Svaka kocka predstavlja po jedno stoljeće hrvatske povijesti… Najniža kocka nosi ime slavnoga Tomislava… druga kocka nosi ime hrvatskog kralja Petra Krešimira … Na trećoj kocki

stoji napis «Pacta conventa» … na desetoj kocki nalazimo tri imena: Kvaternik, Starčević i Štrosmajer…» (Hrvatski sokol – glasilo Hrvatskog sokolskog saveza br. 8. kolovoz 1925., str. 235-69 

            Prof. Ivo Kordić objašnjava «Sletni znak»: «Tomislav sjedi na prijestolju, u lijevoj ruci drži jabuku s krstovima, a desnu je podigao i s tri prsta zaklinje se na krst i vjernost narodu. Na podnožju prijestolja naslonjen je hrvatski grb, na kojemu sjedi ptica Sokol. Ptica Sokol, tj. hrvatsko sokolstvo kao branič hrvatskoga naroda i hrvatske tradicije, zaštićuje kralja… «(Hrvatski sokol, str. 245) 

            Vratimo se sada planu «Sokolska mogila» (Hrvatski sokol, str. 251-3): 

            «Hrvatsko sokolstvo – piše A. Freudenreich – gradi mogilu u želji da ostavi i kasnijim pokoljenjima trajan spomenik na one dane kad je trećim svesokolskim sletom proslavilo tisućgodišnjicu hrvatskog kraljevstva…

            U desnici – snaga, u misli – domovina!

            U misli domovina – to je ljubav prema domovini … koja nas je rodila i do koje živimo … to je ono što nas nuka da slavimo 1.000 godina, što je ova naša gruda nosila prvog svog kralja Tomislava! U Maksimiru, kraj Zagreba, gradit će hrvatski Sokolovi mogilu. Na vrhunac humka vodi uska staza. Vrh je ukrašen jednostavnim kamenom. Taj kamen nosi na strani okrenutoj prošlosti, na zapadnoj strani natpis: 

925.

TOMISLAV PRVI KRUNE SE HVATA

S NJOME DA KRUNI – PONOS HRVATA! 

            Na strani kamena prema istoku – prema budućnosti – stoji natpis: 

1925.

ZA VIJEKOVE NOVE HRVATSKOG RADA

SOKOL ĆE BITI ŽIVOT I NADA! 

            U sredini mogile ugrađena je mala komorica… (u kojoj su) pohranjeni dokumenti današnje kulture… Nad tom komoricom podiže se humak – MOGILA! Svojim vrhom pokazuje u visine – u sfere u kojima Hrvati nalaze i očekuju izvršenje svojih ideala, a svojom podnicom spušta se s visine, prema našoj grudi, proširuje se znatno – kao da želi obuhvatiti sve krajeve, koji su Hrvatu domovina. 

            Mogila je izvedena iz zemlje sviju krajeva. Svaki Sokol donosi u dane sleta grudu, a sve te grude zajedno tvorit će spomenik. Iz kršnih naših krajeva donijet će se kamen, iz plodnih ravnica plodna zemlja. U svim slučajevima iz zemlje s mjesta, koja imadu svoju historijsku važnost. Bit će to gruda s polja, gdje je krunisan kralj Tomislav, pa sve do grude iz Petrove gore, gdje je poginuo zadnji hrvatski kralj, sve do Markova trga (29. listopada 1918.).

            Mogila će biti ukrašena najplemenitijim biljem…deset…lipa – deset stoljeća hrvatskog državnog života… (HS, str. 251-3) 

            Treći dan sleta, 16. kolovoza počela je gradnja mogile na način da su starješine oko 100 društava polagali zemlju iz vrečica, u prisustvu gradskog načelnika Heinzela i gradskog zastupstva, predstavnika civilne i vojne oblasti i dr. (HS str 411.). 

            (Na to me je u danima «Hrvatskog proljeća» upozorio sisački partizanski prvoborac Ivo Altić, koji je donio svoju «grudu» iz rodnog Novog Sela, kod Siska. Ja sam tada obrezao grmlje kojim je bio sakriven hrvatski grb na spomeniku.) 

            Evo kako je Jutarnji list od 28. kolovoza 1925. g. vidio izgradnju ove mogile:

»Prigodom proslave 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva i svesokolskog sleta hrvatski su Sokolovi donijeli iz svih krajeva Hrvatske po grudu zemlje iskopane s kojeg historičkog mjesta. Tako je hrvatsko glazbeno društvo «Svačić» iz Kaštel-Starog donijelo zemlju s kraljevskog Biaća kod sv. Marije. Ta je zemlja sa mjesta gdje je Trpimir god. 852. izdao svoju poznatu parafu. Osim toga, to je društvo donijelo i zemlju sa mjesta, gdje je postojala zadužbina Ljubomira Tepčije, peharnika kralja Tomislava.»

            Valja naglasiti da su ovaj Treći svesokolski slet uveličali i kralj Aleksandar i Stjepan Radić. U povodu 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva Pošta je izdala i dvije prigodne marke na kojoj je Tomislavov lik. 

            Nešto o sokolostvu. U EJ br. 7/560 čitamo: «Sokol, gimnastička organizacija odn. Društvo nastalo radi buđenja nacionalne svijesti kod slavenskih naroda. Osnovao ga je 1862. g. M. Tyrš u Pragu.

U Zagrebu osnovan 1874. kao Hrvatski sokol, Hrvatski sokolski savez osnovan je 1904. g. U članstvo Međunarodne gimnastičke federacije primljen je 1906. g. Sudjelovao je sa svojim članovima i na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima. 

            Prvi hrvatski svesokolski slet održan je u Zagrebu 1906. godine, drugi je održan 1911. g., treći 1925. godine, nazvan i «Naša treća olimpijada – Olimpijada Tomislavova». (HS str. 240). Osim buđenja nacionalne svijesti ovo sokolstvo potiče plemenitost, toleranciju, fair-play, suživot i želju za isticanje pozitivnih vrijednosti. 

            Protiv ovih uspjelih priredbi ustao je odmah katolički episkopat i njegov «Orao» kao «grana hrvatskog katoličkog pokreta.» Odmah su organizirali protumanifestaciju - Orlovski slet u Šibeniku 8. i 9. kolovoza 1925. (bez hrvatske «grude»), dok su 1000-godišnjicu hrvatskog kraljevstva proslavili u crkvi sv. Franje Ksavera u Zagrebu. Evo nekih njihovih napada: «Neuspjela proslava hiljadu godišnjice» (Narodna politika, 21. kolovoza 1925.) gdje ističu: «Uz golemu pompu i reklamu najavljivan je već godinu dana III. Hrvatski svesokolski slet u Zagrebu. Već smo u posljednjem broju našega lista konstatirali i osudili neumjesni postupak gradske općine u Zagrebu i državne vlade, koji su pristali da se s ovim sletom spoji i službena proslava tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva… Mnogo imade Hrvata, koji su odlučni protivnici i sokolstva uopće i hrvatskog sokolstva napose… posebnu važnost dao je ovom sletu hrv. Sokolstva g. Stj. Radić…(i) Nj. V. Kralj i Kraljica (koji su se) uputili na sletište, predvedeni konjaničkom sokolskom četom…» (Narodna politika od 21. kolovoza 1925.).

U «Katoličkom listu» od 23. srpnja 1925. napadaju pak Radića pod naslovom «Novi vjerski poglavica» i «njegovim» «Mottom: Hrvatski narod neće biti sretan, dok ga Rim ne prokune!« Posebno, što je upozorio hrvatski narod na opasnost od klerikalizma!

Zatim će ga (Narodna politika od 7. kolovoza) ovako obraditi: «Stjepan Radić o Tomislavu: Stjepan Radić dok je još bio republikanac, nije htio da se slavi hiljadugodišnjica k r u n i s a n j a Tomislava kao prvog kralja Hrvata, već hiljadugodišnjica hrvatske državnosti. Kad je postao monarhista, promijenio je mišljenje o Tomislavovoj slavi. Preko pravoslavnog popa Đoke Popovića poručio je…ovo: «Zabilježite i zapamtite, da je Tomislav bio kralj slobodnog hrvatskog seljačkog naroda i da je prema Madžarima postavio granicu, koja se nije do danas pomakla, jer je ona bila bedem, preko kojeg nitko nije mogao preći. Konačno, da je već u ono doba kralj Tomislav dobro razlikovao katoličku vjeru od papinske politike. Kralj Tomislav obranio je slavensko bogoslužje i proveo narodnu organizaciju katoličke crkve na čelu sa hrvatskim biskupom u Ninu glasovitim Grgurom. Ovakav postupak velikog Tomislava dobiva svoje uzveličanje time da ga je hrvatski narod na velikom narodnom saboru izabrao i proglasio svojim kraljem tako, da je Tomislav bio kralj po Božjoj milosti i narodnoj volji.» 

            Usput: Prije ovih događaja, 1923. godine Radićeva HRSS dobila je na izborima 70 mandata, frankovci i klerikalci  - niti jednog. Radićev taktički uzmak pred Kraljem smanjio mu je broj mandata na izborima 1927. godine na 61, dok su mu hrvatski konkurenti dobili ukupno 3 mandata.(F. Čulinović: Jugoslavija između dva rata, I str. 406. i 501.) Iza ovog taktičkog poteza slijedila je velika korist za Hrvatsku

– savez Radićevaca i Pribičevca, što će omogućiti kasniju Banovinu Hrvatske, a od 1941. godine i najširi antifašistički front Hrvata i Srba na čelu s komunističkim prvoborcima.

Ambiciozni Aleksandar Karađorđević težio je da postane i nasljednik krune kralja Tomislava, što mu je Stjepan Radić svojim taktičkim uzmicanjem i omogućio. (Brisao je svoje republikanske naglaske.) Čak je i na poštanskim markama kralj Aleksandar sjedio uz kralja Tomislava. Vrhunac je postignut 1925. u Zagrebu

– u režiji pragmatičnog Radića. No, već za tri godine Aleksandar ga je dao ubiti, zajedno s još dvojicom zastupnika HSS-a (20.06.1928.), da bi nakon toga uveo otvorenu velikosrpsku diktaturu, koja će otvoriti put propasti ove balkanske kraljevine. 

            I na kraju: Maksimirska mogila po svojoj vrijednosti i značenju daleko nadmašuje Medvedgrad kome se od 1994. godine tepa – «Oltar domovine» i «spomenik poginulima za domovinu», iako to mjesto s ovom svrhom, kao ni s oltarom, nikakve veze nema.

            Razmislimo!