Milovan Đilas – svjetski poznat Titov disident – od staljiniste do
liberala, nikad do čovjeka!
(U Enciklopediji Jugoslavije br. 3/733 navedeno je da je Đilas /1911./,
rodom Crnogorac, «rukovodio agitaciono-propagandnim radom u CK KPJ, bio
član Vrhovnog štaba NOVJ, kasnije ministar u Vladi FNRJ i 1953.
predsjednik Savezne narodne skupštine. Zbog liberalističkih shvatanja
koja su vodila razbijanju idejnog i organizacionog jedinstva Saveza
komunista Jugoslavije, isključen je iz SKJ, više puta osuđivan zbog
neprijateljskog rada (ukupno na 13 godina). Lišen čina i odlikovanja i
penzioniran.)
Poznata je Krležina bojazan: «Dido ili Đido» - isto mu prijeti od
svemoćnog šefa ustaške policije Dide Kvaternika kao i od svemoćnog šefa
«Agitpropa» u vrhu CK KPJ! I taj svemoćnik nije bio u stanju da brani
svoj intervju u zagrebačkom «Startu» br. 567. od 13. listopada 1990. i
odgovori na moju kritiku njegova – valjda zadnjeg – spletkarenja, budući
da mu je bilo već blizu 80 godina.
Evo moje kritike u «Startu» br. 568. od 27. listopada 1990. g.:
«Već gotovo pola stoljeća Milovan Đilas ne pušta Andriju Hebranga s
nišana, ne poštujući ni činjenicu, da se radi o mrtvom čovjeku (ubijenom
i njegovom debelom zaslugom), koji se ne može braniti. Klevetao ga je
kao «ustaškog špijuna», «nacionalista», «separatista», «autokrata»,
«Staljinovog čovjeka i špijuna») – jednako dok je bio super-boljševik,
kao i kasnije kao «liberal» i «demokrat», jednako dok je bio na vlasti,
kao i kasnije nakon što je prošao ondašnju robiju, upravo do
iznemoglosti! Eto, sada u «Startu» daje Hebrangu ovu «karakteristiku»:
- Dok je Đilas išao u Crnoj Gori za tim «da se prvenstveno stvori
narodni antifašistički pokret», kod Hebranga «dolazi do izražaja
nacionalni element», a to «je i suštinska razlika» među njima.
- Za razliku od (ondašnjeg) Đilasa, «kod Hebranga nema ničega
demokratskoga, kod njega je izraženo nacionalno», Hebrang je bio
«autoritarna ličnost, gruba, ali istovremeno snažna i čvrsta» - «pravi
prototip tadašnjeg komunista»
- Za razliku od Đilasa, koji je «intimno (!) bio za nešto labaviju»
(Partiju), Hebrangovi «pogledi na strukturu Partije i vlasti, bili su
slični Titovim, i uopće boljševizmu».
- Još 1944. Đilas i «rukovodstvo razišli su se s njime oko pitanja
religije i pitanja Srba u Hrvatskoj», tu je odlučan bio i Hebrangov
nacionalizam»…
Umjesto da jasno odgovori na pitanje o «tragičnom političkom padu»
Hebranga, Đilas se skriva iza takve «karakteristike»! Sve da je i ona i
točna (a nije!) to sigurno nije odgovor – zašto je ubijen najuspješniji
(osim Tita) vođa ustanka u Jugoslaviji, i to bez suda i bilo kakvog
prava na obranu! Zašto je još 1943. stvorena čvrsta protuhebrangovska
frakcija Đilas-Kardelj-Ranković-Milutinović, zašto je izmišljena
Hebrangova «špijunaža», zašto je Đilas 1952. uredio (zajedno s Dobricom
Ćosićem) Milatovićevu knjigu laži i falsifikata «Slučaj Andrije
Hebranga», zašto čak do 1980. u inozemstvu širi iste one laži o Hebrangu
koje je razradio, zajedno s Vladimirom Dedijerom-Gangsterom (taj mu je
nadimak dao Tito) u «Borbi» (od 28.5.1952.) zašto je sudjelovao u odluci
o ubojstvu Hebranga, uz istodobno puštanje na slobodu i rehabilitaciju
Sretena Žujovića, zašto je tako okrutno proganjana Hebrangova obitelj,
posebno supruga Olga (koje se također naklevetao, i to na najnižoj
ljudskoj razini), gdje je i kada ubijen Hebrang?
U pogledu Đilasova «karakteriziranja» Hebranga, činjenice su ovakove:
1. Đilasova «širina» s poznatim «klasnim pristupom» upropastila je
ustanak u Crnoj Gori i silno ojačala četništvo, kao reakciju na
boljševičku represiju. Ranković je sa srbijanskim kadrovima izgubio bazu
u Srbiji, gdje su se mogli pojaviti tek ujesen 1944. g. Hebrangova
«nedemokracija» pretvorila je Hrvatsku u pravo čudo Drugog svjetskog
rata, kako ističe Ivan Supek, tako da je Winston Churchill jasno
zaključio – Hrvatska je partizanska, a Srbija četnička. Usporedbe radi:
koncem 1943. u vrijeme AVNOJ-a II, Hrvatska je imala, primjerice, 37
brigada, a Srbija svega – tri! Sam je Đilas, ne bez zavisti, morao
priznati: «ZAVNOH je imao u potpunosti izgled skupštine i Vlade, a
Gregorić (dr. Pavle, tajnik ZAVNOH-a, ZIV) je bio smješten i informiran,
kako se samo poželjeti moglo: Djelovale su sve vrste škola, agencije su
izmjenjivale izvještaje i okružnice. Ali…» - sada dolazi traženje
«grešaka»! (Đilasov Wartime», 1977. str. 313-318).
Hebrangov Narodnooslobodilački pokret uspio je pridobiti i uključiti u
borbu značajne dijelove HSS-a, srpskih «samostalaca» dijelove
domobranstva, brojne izvanstranačke ličnosti (Vladimir Nazor, dr.
Svetozar Rittig, dr. Ante Madrić i dr.). Tek kroz širinu pokreta možemo
ocjenjivati – tko je veći, a tko manji demokrat, odnosno boljševik (u
negativnom smislu riječi)!
2. Đilas još danas ne razumije hrvatsko nacionalno pitanje, čije
rješenje je bio jedan od temeljnih ciljeva hrvatskog NOP-a pod Titovim i
Hebrangovim vodstvom. Kad bi to razumio, ne bi «nacionalno»
suprotstavljao «demokratskom», ne bi HSS nazivao «nacionalistima», ne bi
hrvatske komuniste (hebrangovske orijentacije) klevetao da su svoje
strateške zadatke prihvatili «pod pritiskom hrvatskih nacionalista, u
prvom redu iz HSS-a», da su zato bili «prinuđeni tražiti oslonac u jačoj
nacionalnoj bazi». Jedan od ratnih ciljeva hrvatskog NOP-a bila je i
«ujedinjena Hrvatska». Kada je hrvatska Istra ustala, u rujnu 1943. i
sama se priključila matici zemlji Hrvatskoj, a ZAVNOH to odmah
sankcionirao, Đilas tada pravi čvrsti frakcijski savez s Kardeljom (koga
je Hebrang odbio južno od Dragonje!), pa priznaje: «To je bio početak
Hebranogovog kraja. Kasnije, Tito i CK Jugoslavije (kad su se Kardelj i
Đilas vratili iz Hrvatske – ZIV), bili su vrlo oštri zbog ZAVNOH-ove
deklaracije kojom je priključena Istra i dalmatinski otoci – do tada
talijanski – Hrvatskoj i tako preoteli suverenost, koja je pripadala
jedino Jugoslaviji».
Pravi Đilas: (1) Negira hrvatskom narodu pravo na samoodređenje; (2)
tada, u rujnu 1943. nije bilo nikakve Jugoslavije, stvorena je tek
29.11.1943. g.; (3) nigdje Tito to nije osudio, dok je AVNOJ takvu
odluku ZAVNOH-a prihvatio aklamacijom, zajedno s Đilasom i Kardeljom,
naravno, javno, pred licem javnosti; (4) «Početak Hebrangov kraja» u
boljševika Đilasa, Kardelja i Rankovića znači – naći ćemo već način da
završiš «kako nas je učio drug Staljin»! I takav je stvarno bio
Hebrangov kraj!
3. U ratnim vremenima, u svim sistemima, u prvi plan dolazi
komandiranje, i u pravnim državama suspendiraju se mnoga ustavna prava
iz mirnodopskog vremena. No, poslije rata, samo je Hebrang tražio
demokratizaciju Partije, izlazak iz ilegalnosti, sazivanje Kongresa i
biranje ne samo rukovodstva, nego i puteva izgradnje zemlje itd. Đilas i
ostali članovi Politbiroa – to su baš staljinistički odbijali, a
Hebrangu dodali novo ubrzanje prema «kraju»! Đilas ovdje bezuspješno
glumi Hebranga, a njega pretvara u Đilasa!
4. Pojam demokratičnosti ne postoji izvan pojma odgovornosti, baš zato
Hebrang je u izgradnji zemlje davao prednost ekonomskim kriterijima
(realnosti i efikasnosti), suprotstavljao se nasilnom stvaranju kolhoza
i sovhoza, opsegu i grubosti otkupa, apsurdima u širini nacionalizacije
itd. Đilas je bio na suprotnoj, neodgovornoj strani, nasilje nad
seljacima i upropaštavanje poljoprivrede vršeno je uz bučnu propagandu
Đilasove mašinerije. Posljedice znamo!
5. Đilas i danas prigovara Hebrangu nešto oko vjeronauka, ali se ne
usudi reći – što! Radi se o pismu koje je sastavio zajedno s Kardeljom,
a koje je 30.9.1944. g. dostavljeno Titu: Tu se krivi Hebranga – da je
«uveo» u Hrvatskoj «obavezno» učenje vjeronauka, za što će ga Tito
ukoriti. A o čemu je riječ? Predsjedništvo ZAVNOH-a donijelo je, na
prijedlog Vjerske komisije, odluku – da tamo gdje postoji vjeronauk,
ostane i dalje, dok se uvodi samo pravoslavni vjeronauk o oslobođenim
mjestima, gdje su ga ustaše bili ukinuli! Kako je u Predsjedništvu
ZAVNOH-a bilo 17 nekomunista i 14 komunista (ukupno 31, od toga su 24
ili 77,5 posto bili Hrvati, a 7 ili 22,5 posto Srbi), a Vjersku komisiju
vodio je kanonik dr. Svetozar Ritig, te pravoslavni sveštenik Ilija Ćuk
– takvu demokratsku odluku, uz to i politički korektnu, nije bilo moguće
izbjeći. I sada ovi «demokrati», preko Tita, iza leđa Hebranga, traže da
on demokratski donesenu odluku nedemokratski poništi, da bi ga istodobno
optužili da je «autoritarna ličnost!»:
6. Posebno je karakteristično Đilasovo prigovaranje Hebrangovoj politici
prema Srbima u Hrvatskoj, koje ima karakter huškanja, slično današnjem
Miloševićevom; tako Slobo ovdje neće biti nimalo originalan. U već
spomenutom Kardeljevom pismu iz rujna 1944. Đilas i Kardelj su to ovako
sročili:
- da u Hrvatskoj nisu «nikakvih konkretnih mera poduzeli da bi Srbi u
Hrvatskoj osećali da imaju neke garancije za budućnost», pa sugeriraju
Titu!
- da bi «trebalo stvoriti u Hrvatskoj «Narodnooslobodilački front Srba u
Hrvatskoj». Taj bi front bio sastavni dio Narodnooslobodilačkog fronta
Hrvatske. CK KPH se ustvari drži negativno prema svakakvim takvim
inicijativama.»
Prava slika boljševičkih spletkara! Prešućuju davno Hebrangovo uputstvo
o predlaganju vijećnika ZAVNOH-a proporcionalno nacionalnom sastavu
stanovništva, «ne vide» u Politbirou Srbe Radu Žigića i Duška Brkića,
koje je kooptirao Hebrang, također ni izlaženje «Srpske riječi», pa
Srpski klub vijećnika ZAVNOH-a kao političkog predstavnika Srba u
Hrvatskoj, kao ni ZAVNOH-ov «ustav» - Deklaraciju o osnovnim pravima
naroda i građana Demokratske Hrvatske, gdje je jasno zagarantirano:
«Hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj potpuno su ravnopravni.» Ovaj
pokušaj razbijanja NOP-a u Hrvatskoj poduzeli su četiri mjeseca nakon
što je izabran prvi njegov odbor – Predsjedništvo u koje su ušli i Srbi
Rade Žigić, Kata Pejnović i dr. Rade Pribičević. Ovu suludu ideju
frakcije, Tito nije mogao prihvatiti, jer bi ona razbila NOP u svima
miješanim sredinama, jednako u Hrvatskoj kao i u Bosni i Hercegovini! Te
će svoje otrovne laži frakcija u sebi zadržati, unatoč činjenice, da je
i sama morala – ali javno! – prihvatiti odlikovanje Hebranga Ordenom
narodnog oslobođenja I. reda, između ostalog, i za «zasluge u borbi… za
učvršćenje jedinstva Hrvata i Srba!» Karakteristika je boljševika da do
svojih propisa i odluka ništa ne drže, čak ni kada se preobrate u
«demokrate».
Vrijedi citirati i Đilasa, «disidenta» iz 1977. u «Wartime» (210) gdje
svjedoči: «Kad se je Hebrang 1948. g. izjasnio za Staljina, Ranković je
obavijestio Tita da njegovi agenti imaju dokaz o Hebrangovu nedostojnom
držanju, dok se nalazio pod istragom (kod ustaša). Tito je upitao:
«Zašto ga nisi tada preslušao?» Ranković je odgovorio, osmijehnuvši se
prijekorno(!): «Mislio sam da si ti to učinio u Bihaću» (u studenom
1942. nakon Hebrangove zamjene za ustaške glavešine – ZIV).
Dakle, (1) u cilju da Hebranga ozloglasi na Zapadu, izmislio je da se
Hebrang izjasnio sa Staljina, što jednostavno nije imao prilike, jer ni
na jednom sastanku CK nije sudjelovao, bio je u kućnom pritvoru, zatim u
zatvoru. (2) Đilas je vrlo dobro
znao da Ranković ovime zavarava Tita, ako ništa, nakon moje knjige
«Hebrang», to bi morao konstatirati. Dakle, izvor ovih optužbi je
frakcija, ona se i s takvim lažima služila i vršila pritisak na Tita.
Ovdje Đilas pobija i svoju ocjenu da je Tito bio «autoritarna ličnost» i
prema frakciji; da je to istina, ne bi mu se potčinjeni Ranković mogao
«osmijehnuti prijekorno»! Kod tih borbi i kompromisa u vrhu treba
respektirati i činjenice: Hebrang je glatko ubijen na pritisak frakcije,
Đilas je tek bio osuđen, a kasnije slobodan, Ranković nije odgovarao ni
za utvrđena krivična djela, već je pomilovan od krivičnog gonjenja.
Ako mi dozvolite, postavio bih na kraju još jedno pitanje Đilasu: Kakva
je bila Vaša uloga u uklanjanju spomenika banu Jelačiću? Poznato je da
su Kardelj i Đilas, tada najmlađi i najambiciozniji članovi Politbiroa
CK KPJ, upravo štreberski nastojali od Staljina izvući ocjenu «odličan»!
(Đilas mu je napisao i odu u kojoj ističe – «Staljin je ostvario
veličanstvenu poemu slobode i bratstva među ljudima… ima li veće časti i
veće sreće, nego osjećati da je tvoj najbliži i najmiliji drug –
Staljin» i sl.). Oni će u rujnu-listopadu 1947. biti osnivačima
Kominforma. Tu su odmah, u tipično staljinističkom stilu,
nekvalificirano, napali komunističke partije Italije i Francuske (na taj
će način za 8 mjeseci biti i sami napadnuti!), a onda su «zaslužili» da
mu sjedište bude u Beogradu. Da bi okupiranu Mađarsku više približili
Rusima, boljševički Politbiro oprostio je Mađarskoj plaćanje ratne
štete. Zatim su Rusi forsirali da se u ožujku 1948. g. u Budimpešti
održi velika proslava 100. obljetnice mađarske revolucije, a za to je
trebalo kao dar dati i Jelačića, pa je po nalogu Agitpropa CK KPJ (čiji
je šef bio Đilas), ljeti 1947. g. Jelačićev spomenik srušen i uklonjen s
Trga Republike.
Niti jedan hrvatski političar iz Zagreba, uključujući i Bakarića, nije u
tome sudjelovao – jer, jednostavno nije bio u Politbirou CK KPJ (Hebrang
je otpao godinu dana ranije)!:
Ovdje su samo bili izvršioci: Kako je Mika Špiljak dobio nalog iz tog
Agitpropa, on je pak morao organizirati «inicijativu odozdo», pa kako je
uskoro imao biti veći skup Antifašističke fronte žena, njene
aktivistkinje dobile su partijski zadatak da postave «zahtjev» za
uklanjanje Jelačića. (Da je bio tada omladinski, sindikalni ili neki
drugi skup – bilo bi isto). Na raspoloženje nisu djelovali samo
boljševici i Marks, nego i Ante Starčević, Radić i drugi, koji su
također negativno gledali na Jelačića. I kad je sve bilo tako lijepo
složeno, upravo je Đilas bio taj koji je 15.3.1948. (kratko prije
Staljinova udara!) u Mađarskom parlamentu – u ime vlade FNRJ – održao
svoj karakteristični pozdrav! Tu je oštro napao domaći «reakcionarni
vladajući feudalni sloj… na čelu s banom Jelačićem, patrijarhom
Rajačićem i knezom Aleksandrom Karađorđevićem (nastavlja Đilas) koji je
uspio da uguši i ono malo naprednih snaga i pripomogne za račun Austrije
gušenju mađarske revolucije. Neki istoričari su kasnije pokušavali da
pravdaju reakcionarnu ulogu hrvatskih i srpskih vladajućih slojeva
nerazumijevanjem nekih vođa mađarske revolucije prema nacionalnim
interesima Hrvata i Srba, oduzimanjem nacionalnih prava Hrvatima i
Srbima i za vrijeme same revolucije. Ali takvo pisanje istorije,
ustvari, nema ničeg zajedničkog s objektivnom i nepristranom naukom.
(Zatim Đilas napada) pomenute istoričare - da svojim pisanijama žele
umanjiti neizbrisivi žig sramote, koji je već istorija pritisnula na
imena organizatora intervencije protiv mađarske revolucije».
(«Borba»,17.3.1948.)
Đilas je tamo «svijetla obraza» mogao ukazati na «istoriju», koja je već
bila uklonila Jelačića! Da je ovdje boljševičku zadrtost zasolio i
svojim protuhrvatskim stavovima… - to je očigledno!
Iako ne prihvaćam nikakva pretjerivanja u vezi s Jelačićem, ipak i u
ovom pitanju treba tragati za povijesnom istinom!