home  teme  kontakt
 

TEMA IX.

 

Milovan Đilas – svjetski poznat Titov disident – od staljiniste do liberala, nikad do čovjeka!

(U Enciklopediji Jugoslavije br. 3/733 navedeno je da je Đilas /1911./, rodom Crnogorac, «rukovodio agitaciono-propagandnim radom u CK KPJ, bio član Vrhovnog štaba NOVJ, kasnije ministar u Vladi FNRJ i 1953. predsjednik Savezne narodne skupštine. Zbog liberalističkih shvatanja koja su vodila razbijanju idejnog i organizacionog jedinstva Saveza komunista Jugoslavije, isključen je iz SKJ, više puta osuđivan zbog neprijateljskog rada (ukupno na 13 godina). Lišen čina i odlikovanja i penzioniran.)

Poznata je Krležina bojazan: «Dido ili Đido» - isto mu prijeti od svemoćnog šefa ustaške policije Dide Kvaternika kao i od svemoćnog šefa «Agitpropa» u vrhu CK KPJ! I taj svemoćnik nije bio u stanju da brani svoj intervju u zagrebačkom «Startu» br. 567. od 13. listopada 1990. i odgovori na moju kritiku njegova – valjda zadnjeg – spletkarenja, budući da mu je bilo već blizu 80 godina.

Evo moje kritike u «Startu» br. 568. od 27. listopada 1990. g.:

«Već gotovo pola stoljeća Milovan Đilas ne pušta Andriju Hebranga s nišana, ne poštujući ni činjenicu, da se radi o mrtvom čovjeku (ubijenom i njegovom debelom zaslugom), koji se ne može braniti. Klevetao ga je kao «ustaškog špijuna», «nacionalista», «separatista», «autokrata», «Staljinovog čovjeka i špijuna») – jednako dok je bio super-boljševik, kao i kasnije kao «liberal» i «demokrat», jednako dok je bio na vlasti, kao i kasnije nakon što je prošao ondašnju robiju, upravo do iznemoglosti! Eto, sada u «Startu» daje Hebrangu ovu «karakteristiku»:

- Dok je Đilas išao u Crnoj Gori za tim «da se prvenstveno stvori narodni antifašistički pokret», kod Hebranga «dolazi do izražaja nacionalni element», a to «je i suštinska razlika» među njima.

- Za razliku od (ondašnjeg) Đilasa, «kod Hebranga nema ničega demokratskoga, kod njega je izraženo nacionalno», Hebrang je bio «autoritarna ličnost, gruba, ali istovremeno snažna i čvrsta» - «pravi prototip tadašnjeg komunista»

- Za razliku od Đilasa, koji je «intimno (!) bio za nešto labaviju» (Partiju), Hebrangovi «pogledi na strukturu Partije i vlasti, bili su slični Titovim, i uopće boljševizmu».

- Još 1944. Đilas i «rukovodstvo razišli su se s njime oko pitanja religije i pitanja Srba u Hrvatskoj», tu je odlučan bio i Hebrangov nacionalizam»…

Umjesto da jasno odgovori na pitanje o «tragičnom političkom padu» Hebranga, Đilas se skriva iza takve «karakteristike»! Sve da je i ona i točna (a nije!) to sigurno nije odgovor – zašto je ubijen najuspješniji (osim Tita) vođa ustanka u Jugoslaviji, i to bez suda i bilo kakvog prava na obranu! Zašto je još 1943. stvorena čvrsta protuhebrangovska frakcija Đilas-Kardelj-Ranković-Milutinović, zašto je izmišljena Hebrangova «špijunaža», zašto je Đilas 1952. uredio (zajedno s Dobricom Ćosićem) Milatovićevu knjigu laži i falsifikata «Slučaj Andrije Hebranga», zašto čak do 1980. u inozemstvu širi iste one laži o Hebrangu koje je razradio, zajedno s Vladimirom Dedijerom-Gangsterom (taj mu je nadimak dao Tito) u «Borbi» (od 28.5.1952.) zašto je sudjelovao u odluci o ubojstvu Hebranga, uz istodobno puštanje na slobodu i rehabilitaciju Sretena Žujovića, zašto je tako okrutno proganjana Hebrangova obitelj, posebno supruga Olga (koje se također naklevetao, i to na najnižoj ljudskoj razini), gdje je i kada ubijen Hebrang?

U pogledu Đilasova «karakteriziranja» Hebranga, činjenice su ovakove:

1. Đilasova «širina» s poznatim «klasnim pristupom» upropastila je ustanak u Crnoj Gori i silno ojačala četništvo, kao reakciju na boljševičku represiju. Ranković je sa srbijanskim kadrovima izgubio bazu u Srbiji, gdje su se mogli pojaviti tek ujesen 1944. g. Hebrangova «nedemokracija» pretvorila je Hrvatsku u pravo čudo Drugog svjetskog rata, kako ističe Ivan Supek, tako da je Winston Churchill jasno zaključio – Hrvatska je partizanska, a Srbija četnička. Usporedbe radi: koncem 1943. u vrijeme AVNOJ-a II, Hrvatska je imala, primjerice, 37 brigada, a Srbija svega – tri! Sam je Đilas, ne bez zavisti, morao priznati: «ZAVNOH je imao u potpunosti izgled skupštine i Vlade, a Gregorić (dr. Pavle, tajnik ZAVNOH-a, ZIV) je bio smješten i informiran, kako se samo poželjeti moglo: Djelovale su sve vrste škola, agencije su izmjenjivale izvještaje i okružnice. Ali…» - sada dolazi traženje «grešaka»! (Đilasov Wartime», 1977. str. 313-318).

Hebrangov Narodnooslobodilački pokret uspio je pridobiti i uključiti u borbu značajne dijelove HSS-a, srpskih «samostalaca» dijelove domobranstva, brojne izvanstranačke ličnosti (Vladimir Nazor, dr. Svetozar Rittig, dr. Ante Madrić i dr.). Tek kroz širinu pokreta možemo ocjenjivati – tko je veći, a tko manji demokrat, odnosno boljševik (u negativnom smislu riječi)!

2. Đilas još danas ne razumije hrvatsko nacionalno pitanje, čije rješenje je bio jedan od temeljnih ciljeva hrvatskog NOP-a pod Titovim i Hebrangovim vodstvom. Kad bi to razumio, ne bi «nacionalno» suprotstavljao «demokratskom», ne bi HSS nazivao «nacionalistima», ne bi hrvatske komuniste (hebrangovske orijentacije) klevetao da su svoje strateške zadatke prihvatili «pod pritiskom hrvatskih nacionalista, u prvom redu iz HSS-a», da su zato bili «prinuđeni tražiti oslonac u jačoj nacionalnoj bazi». Jedan od ratnih ciljeva hrvatskog NOP-a bila je i «ujedinjena Hrvatska». Kada je hrvatska Istra ustala, u rujnu 1943. i sama se priključila matici zemlji Hrvatskoj, a ZAVNOH to odmah sankcionirao, Đilas tada pravi čvrsti frakcijski savez s Kardeljom (koga je Hebrang odbio južno od Dragonje!), pa priznaje: «To je bio početak Hebranogovog kraja. Kasnije, Tito i CK Jugoslavije (kad su se Kardelj i Đilas vratili iz Hrvatske – ZIV), bili su vrlo oštri zbog ZAVNOH-ove deklaracije kojom je priključena Istra i dalmatinski otoci – do tada talijanski – Hrvatskoj i tako preoteli suverenost, koja je pripadala jedino Jugoslaviji».

Pravi Đilas: (1) Negira hrvatskom narodu pravo na samoodređenje; (2) tada, u rujnu 1943. nije bilo nikakve Jugoslavije, stvorena je tek 29.11.1943. g.; (3) nigdje Tito to nije osudio, dok je AVNOJ takvu odluku ZAVNOH-a prihvatio aklamacijom, zajedno s Đilasom i Kardeljom, naravno, javno, pred licem javnosti; (4) «Početak Hebrangov kraja» u boljševika Đilasa, Kardelja i Rankovića znači – naći ćemo već način da završiš «kako nas je učio drug Staljin»! I takav je stvarno bio Hebrangov kraj!

3. U ratnim vremenima, u svim sistemima, u prvi plan dolazi komandiranje, i u pravnim državama suspendiraju se mnoga ustavna prava iz mirnodopskog vremena. No, poslije rata, samo je Hebrang tražio demokratizaciju Partije, izlazak iz ilegalnosti, sazivanje Kongresa i biranje ne samo rukovodstva, nego i puteva izgradnje zemlje itd. Đilas i ostali članovi Politbiroa – to su baš staljinistički odbijali, a Hebrangu dodali novo ubrzanje prema «kraju»! Đilas ovdje bezuspješno glumi Hebranga, a njega pretvara u Đilasa!

4. Pojam demokratičnosti ne postoji izvan pojma odgovornosti, baš zato Hebrang je u izgradnji zemlje davao prednost ekonomskim kriterijima (realnosti i efikasnosti), suprotstavljao se nasilnom stvaranju kolhoza i sovhoza, opsegu i grubosti otkupa, apsurdima u širini nacionalizacije itd. Đilas je bio na suprotnoj, neodgovornoj strani, nasilje nad seljacima i upropaštavanje poljoprivrede vršeno je uz bučnu propagandu Đilasove mašinerije. Posljedice znamo!

5. Đilas i danas prigovara Hebrangu nešto oko vjeronauka, ali se ne usudi reći – što! Radi se o pismu koje je sastavio zajedno s Kardeljom, a koje je 30.9.1944. g. dostavljeno Titu: Tu se krivi Hebranga – da je «uveo» u Hrvatskoj «obavezno» učenje vjeronauka, za što će ga Tito ukoriti. A o čemu je riječ? Predsjedništvo ZAVNOH-a donijelo je, na prijedlog Vjerske komisije, odluku – da tamo gdje postoji vjeronauk, ostane i dalje, dok se uvodi samo pravoslavni vjeronauk o oslobođenim mjestima, gdje su ga ustaše bili ukinuli! Kako je u Predsjedništvu ZAVNOH-a bilo 17 nekomunista i 14 komunista (ukupno 31, od toga su 24 ili 77,5 posto bili Hrvati, a 7 ili 22,5 posto Srbi), a Vjersku komisiju vodio je kanonik dr. Svetozar Ritig, te pravoslavni sveštenik Ilija Ćuk – takvu demokratsku odluku, uz to i politički korektnu, nije bilo moguće izbjeći. I sada ovi «demokrati», preko Tita, iza leđa Hebranga, traže da on demokratski donesenu odluku nedemokratski poništi, da bi ga istodobno optužili da je «autoritarna ličnost!»:

6. Posebno je karakteristično Đilasovo prigovaranje Hebrangovoj politici prema Srbima  u Hrvatskoj, koje ima karakter huškanja, slično današnjem Miloševićevom; tako Slobo ovdje neće biti nimalo originalan. U već spomenutom Kardeljevom pismu iz rujna 1944. Đilas i Kardelj su to ovako sročili:

- da u Hrvatskoj nisu «nikakvih konkretnih mera poduzeli da bi Srbi u Hrvatskoj osećali da imaju neke garancije za budućnost», pa sugeriraju Titu!

- da bi «trebalo stvoriti u Hrvatskoj «Narodnooslobodilački front Srba u Hrvatskoj». Taj bi front bio sastavni dio Narodnooslobodilačkog fronta Hrvatske. CK KPH se ustvari drži negativno prema svakakvim takvim inicijativama.»

Prava slika boljševičkih spletkara! Prešućuju davno Hebrangovo uputstvo o predlaganju vijećnika ZAVNOH-a proporcionalno nacionalnom sastavu stanovništva, «ne vide» u Politbirou Srbe Radu Žigića i Duška Brkića, koje je kooptirao Hebrang, također ni izlaženje «Srpske riječi», pa Srpski klub vijećnika ZAVNOH-a kao političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj, kao ni ZAVNOH-ov «ustav» - Deklaraciju o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske, gdje je jasno zagarantirano: «Hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj potpuno su ravnopravni.» Ovaj pokušaj razbijanja NOP-a u Hrvatskoj poduzeli su četiri mjeseca nakon što je izabran prvi njegov odbor – Predsjedništvo u koje su ušli i Srbi Rade Žigić, Kata Pejnović i dr. Rade Pribičević. Ovu suludu ideju frakcije, Tito nije mogao prihvatiti, jer bi ona razbila NOP u svima miješanim sredinama, jednako u Hrvatskoj kao i u Bosni i Hercegovini! Te će svoje otrovne laži frakcija u sebi zadržati, unatoč činjenice, da je i sama morala – ali javno! – prihvatiti odlikovanje Hebranga Ordenom narodnog oslobođenja I. reda, između ostalog, i za «zasluge u borbi… za učvršćenje jedinstva Hrvata i Srba!» Karakteristika je boljševika da do svojih propisa i odluka ništa ne drže, čak ni kada se preobrate u «demokrate».

Vrijedi citirati i Đilasa, «disidenta» iz 1977. u «Wartime» (210) gdje svjedoči: «Kad se je Hebrang 1948. g. izjasnio za Staljina, Ranković je obavijestio Tita da njegovi agenti imaju dokaz o Hebrangovu nedostojnom držanju, dok se nalazio pod istragom (kod ustaša). Tito je upitao: «Zašto ga nisi tada preslušao?» Ranković je odgovorio, osmijehnuvši se prijekorno(!): «Mislio sam da si ti to učinio u Bihaću» (u studenom 1942. nakon Hebrangove zamjene za ustaške glavešine – ZIV).

Dakle, (1) u cilju da Hebranga ozloglasi na Zapadu, izmislio je da se Hebrang izjasnio sa Staljina, što jednostavno nije imao prilike, jer ni na jednom sastanku CK nije sudjelovao, bio je u kućnom pritvoru, zatim u zatvoru. (2) Đilas je vrlo dobro

znao da Ranković ovime zavarava Tita, ako ništa, nakon moje knjige «Hebrang», to bi morao konstatirati. Dakle, izvor ovih optužbi je frakcija, ona se i s takvim lažima služila i vršila pritisak na Tita. Ovdje Đilas pobija i svoju ocjenu da je Tito bio «autoritarna ličnost» i prema frakciji; da je to istina, ne bi mu se potčinjeni Ranković mogao «osmijehnuti prijekorno»! Kod tih borbi i kompromisa u vrhu treba respektirati i činjenice: Hebrang je glatko ubijen na pritisak frakcije, Đilas je tek bio osuđen, a kasnije slobodan, Ranković nije odgovarao ni za utvrđena krivična djela, već je pomilovan od krivičnog gonjenja.

Ako mi dozvolite, postavio bih na kraju još jedno pitanje Đilasu: Kakva je bila Vaša uloga u uklanjanju spomenika banu Jelačiću? Poznato je da su Kardelj i Đilas, tada najmlađi i najambiciozniji članovi Politbiroa CK KPJ, upravo štreberski nastojali od Staljina izvući ocjenu «odličan»! (Đilas mu je napisao i odu u kojoj ističe – «Staljin je ostvario veličanstvenu poemu slobode i bratstva među ljudima… ima li veće časti i veće sreće, nego osjećati da je tvoj najbliži i najmiliji drug – Staljin» i sl.). Oni će u rujnu-listopadu 1947. biti osnivačima Kominforma. Tu su odmah, u tipično staljinističkom stilu, nekvalificirano, napali komunističke partije Italije i Francuske (na taj će način za 8 mjeseci biti i sami napadnuti!), a onda su «zaslužili» da mu sjedište bude u Beogradu. Da bi  okupiranu Mađarsku više približili Rusima, boljševički Politbiro oprostio je Mađarskoj plaćanje ratne štete. Zatim su Rusi forsirali da se u ožujku 1948. g. u Budimpešti održi velika proslava 100. obljetnice mađarske revolucije, a za to je trebalo kao dar dati i Jelačića, pa je po nalogu Agitpropa CK KPJ (čiji je šef bio Đilas), ljeti 1947. g. Jelačićev spomenik srušen i uklonjen s Trga Republike.

Niti jedan hrvatski političar iz Zagreba, uključujući i Bakarića, nije u tome sudjelovao – jer, jednostavno nije bio u Politbirou CK KPJ (Hebrang je otpao godinu dana ranije)!:

Ovdje su samo bili izvršioci: Kako je Mika Špiljak dobio nalog iz tog Agitpropa, on je pak morao organizirati «inicijativu odozdo», pa kako je uskoro imao biti veći skup Antifašističke fronte žena, njene aktivistkinje dobile su partijski zadatak da postave «zahtjev» za uklanjanje Jelačića. (Da je bio tada omladinski, sindikalni ili neki drugi skup – bilo bi isto). Na raspoloženje nisu djelovali samo boljševici i Marks, nego i Ante Starčević, Radić i drugi, koji su također negativno gledali na Jelačića. I kad je sve bilo tako lijepo složeno, upravo je Đilas bio taj koji je 15.3.1948. (kratko prije Staljinova udara!) u Mađarskom parlamentu – u ime vlade FNRJ – održao svoj karakteristični pozdrav! Tu je oštro napao domaći «reakcionarni vladajući feudalni sloj… na čelu s banom Jelačićem, patrijarhom Rajačićem i knezom Aleksandrom Karađorđevićem (nastavlja Đilas) koji je uspio da uguši i ono malo naprednih snaga i pripomogne za račun Austrije gušenju mađarske revolucije. Neki istoričari su kasnije pokušavali da pravdaju reakcionarnu ulogu hrvatskih i srpskih vladajućih slojeva nerazumijevanjem nekih vođa mađarske revolucije prema nacionalnim interesima Hrvata i Srba, oduzimanjem nacionalnih prava Hrvatima i Srbima i za vrijeme same revolucije. Ali takvo pisanje istorije, ustvari, nema ničeg zajedničkog s objektivnom i nepristranom naukom. (Zatim Đilas napada) pomenute istoričare - da svojim pisanijama žele umanjiti neizbrisivi žig sramote, koji je već istorija pritisnula na imena organizatora intervencije protiv mađarske revolucije». («Borba»,17.3.1948.)

Đilas je tamo «svijetla obraza» mogao ukazati na «istoriju», koja je već bila uklonila Jelačića! Da je ovdje boljševičku zadrtost zasolio i svojim protuhrvatskim stavovima… - to je očigledno!

Iako ne prihvaćam nikakva pretjerivanja u vezi s Jelačićem, ipak i u ovom pitanju treba tragati za povijesnom istinom!

.doc ove teme druge teme home kontakt idem gore